недеља, 9. децембар 2012.

Na koncu film


                     http://www.udi.rs/dod_knj.asp?knj=159
Knjiga i doktorat istoričara Gorana Miloradovića Lepota pod nadzorom - sovjetski kulturni uticaji u Jugoslaviji (1945-1955)  bavi se analizom sovjetskog uticaja na jugoslovensku kulturu, a u prvom redu na filmsku umetnost. Knjiga uz to tumači različite društvene, ideološke i političke uticaje povezane sa kulturom Jugoslavije u najširem smislu.
Miloradoviću ovo nije prva tema u kojoj istražuje medijske konotacije balkanskog društvenog prostora. Pored brojnih stručnih članaka objavio je i knjigu Karantin za ideje - logori za izolaciju sumnjivih elemenata" u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1919-1922).
Značajan deo Lepote pod nadzorom je analiza rada cenzorskih komisija u Jugoslaviji u deceniji neposredno posle Drugog svetskog rata. Kroz njihove kriterijume i odluke, Miloradović ispituje značaj filmske kulture na ovom podneblju. Knjiga se bavi istorijskim, ali i filozofskim preispitivanjem pojma cenzure, postavljajući retoričko pitanje – da li cenzura služi kontroli informacija ili samo stvaranju utiska kontrole? Polazeći od ove druge opcije, Miloradović tretira politički fenomen države Jugoslavije, sa stavom da njena politika nije ličila ni na istočnu ili zapadnu, iako je htela da preuzme obrasce i jedne i druge. Upravo taj raskorak između teorijskih želja i kulturne prakse predstavlja temu ove knjige, koja implicira da je film kao materija bio moćniji od partije koja je na svom novoosvojenom terenu zaplenila više alata nego znanja kako da tim alatima rukuje.
Miloradović jugoslovensku kinematografiju ideološki i politički deli na "proistočnu" (npr.Zoja, Ljeva Arnštama, Živjeće ovaj narod Nikole Popovića) i “prozapadnu” (npr.Slavica, Vjekoslava Afrića, Poslednji most Helmuta Kojtnera). Obe struje mogu se naći i pre i posle Titovog sukoba sa Staljinom 1948. Najavu anti-sovjetskog stava autor pronalazi već u filmu Slavica iz 1947, a konačnu potvrdu pro-zapadnog opredeljenja  u filmu Dolina mira France Štiglica iz 1956. Miloradović ne daje prednost ni jednom od tih uticaja, ali može se primetiti sentiment prema ruskoj kulturi i poetici koja nije, poput naše, imala problema sa odgovorom na pitanje – čemu umetnost?
Ako možemo izvući poruku ove knjige, ona se sastoji u ideji da cenzori nisu upravljali kulturom, već je kultura upravljala njima, širinom izraza i značenja koja je nanosila glavobolju odgovornim licima u toku njihovih radnih zadataka. Istorija našeg posleratnog filma je istorija zaostalog društva u trenutku susreta sa naprednom formulom koja, umesto da pruži estetsko rasterećenje, uzrokuje psihološko opterećenje. Narod nije bio kriv što je kasnio za svetskim tokovima, ali se filmska umetnost svejedno pojavila kao trojanski konj emancipacije da ponizi novu elitu koja sebe smatra umetničkim autoritetima.
Svi zapisi cenzorskih komisija koje možemo pronaći u ovoj knjizi upućuju na ogroman strah i konfuziju vlasti prilikom reakcije na filmsku umetnost, drugim rečima, na elementarno nerazumevanje filmskog dela. Film je predstavljao rebus za našu elitu i problem za njen status. Ne znajući kako da protumače ali ni kako da je ignorišu, cenzori i partija danas deluju kao intelektualne žrtve filmske umetnosti. Baš o tome govori ova knjiga, koja ispod svoje naučne serioznosti, inspiriše nušićevski zaplet u kojem malograđanski subjekti vlasti ne razumeju objekat svoje želje, pa sami postaju predmet podsmeha.
Pobednici svetskog rata, komunisti Titove Jugoslavije, osećali su prirodnu potrebu za stalnom demonstracijom i potvrđivanjem svog autoriteta. Upravo ta želja uzrokovala je posmatranje umetnosti sa osvajačke visine. Komisije su procenjivale umetnička dela sa ciljem da približe umetnost narodu, to jest sebi, umesto da narod, to jest sebe, približe umetnosti. Kao ishod takve strategije, Srbija i danas poseduje centralizovanu kulturu, koja u potpunosti zavisi od državnog budžeta, ali mnogo manjeg nego iz vremena federacije. Bez adekvatnih državnih sredstava ili privatnog umetničkog kapitala, naša kultura je i dalje totalitarno orijentisana privilegija malobrojnih naslednika samoupravne prošlosti.
Pitanje koje treba da rastumačimo je po čemu se ova situacija razlikovala od istočnog bloka, u doba posle Drugog svetskog rata, a najviše u periodu koji prethodio balkanskim ratovima devedesetih.

                    STATUSNI SIMBOLI JUGOSLAVIJE
                (Tito na grobu Lenjina i Staljina)

Naravno da je jugoslovenska međunarodna pozicija bila naša prednost i da je Titova nesvrstanost oličavala vrhunsku političku logiku, ali je ta socijalna prednost istovremeno uzrokovala krizu kulturološke prirode. Sa druge strane, dok je nazadovala socijalno, istočna Evropa napredovala je kulturno. Ona sa svojim nasleđem i nije mogla da nazaduje već samo da održava svoju tradiciju čekajući novi talas informacija. Nismo shvatili da biti Rus, Istočni Nemac, Čeh ili Poljak znači biti u centru evropske istorije, da je to elita koja nije stigla da uživa u pobedi nad nacizmom, već je ta pobeda od njih napravila ugroženu koloniju na čijoj su teritoriji nekad živeli: Nikola Kopernik, Emanuel Kant, Franc List, Richard Štraus, Vilhelm Lajbnic, Federik Šopen, Rihard Vagner..

Za to vreme, građani Titove Jugoslavije, u periodu SFRJ  bili su zaštićeni, ne samo od sovjetske diktature, već i od surovosti liberalnog kapitalizma, političkog terorizma i postkolonijalnih sukoba. Kako razmišljati o našoj zaštićenoj srednjoj klasi koja sa visine jedri po sovjetskim zemljama, sem kao o Antoaneti i kolačima. A upravo ta razmažena klasa naših turista predstavljala je stub ovdašnjeg drustva, baš kad su najpismeniji Rusi bili u društvenoj ilegali. Zamislimo tu nepravednu situaciju, visinu pogleda naše turističke inteligencije u odnosu na oštrinu ruskog fokusa prema njima. Setimo se priča o ruskim cenama, o švercu džinsa, o tome koliko daju za jednu našu jaknu. Pomislimo na Belu Hamvaša (koji je bio fabrički radnik), na njegove moguće susrete sa srpskom turističkom inteligencijom. Zamislimo širinu eksponaže naših turista i reakciju najčitanijih a ekonomski inferiornijih Poljaka, Rusa, Nemaca. Pomislimo na Mađare, koji su kao i Slovaci, u Srbiji sinonim za sluge, a koji imaju deset dobitnika Nobelove nagrade. Na Ruse koji imaju najbolju književnost na svetu, Poljake koji imaju slavni teatar i avangardnu simfonijsku scenu, Rumune sa Elijadeom, Joneskuom, Sioranom.
Kriza koju osećamo jeste kriza kulture. To nije kriza ekonomije, ona je samo posledica raskoraka između uvoznih i izvoznih kulturnih informacija. Iz tog nesklada naše društvo stiče traumu koja obeležava poslednje decenije naših života i izbornih kampanja - strah od Rusa, a to osećanje zapravo je potisnuti stid od sopstvene lažne visine iz bivšeg vremena. Ako nismo bili u stanju da rusku kulturu posmatramo odvojeno od Staljinove vladavine kako smo mogli da očekujemo da će stranci posmatrati našu, odvojeno od Miloševićeve? I ko je uopšte rekao da smo mi devedesetih bili na redu da postanemo zapadna kultura? Ta logička greška posledica je naše arogancije i neznanja, koji su proizveli zabludu i nepravedan odnos prema Evropi iza Berlinskog zida.
U kontekstu geopolitičkog značaja, ako je ljubav prema Staljinu patologija, ljubav prema Titu je patologija u formi licitarskog srca. Ako je staljinizam diktatorski kult, titoizam je drugi takav kult u formi bajke za decu. Pošto nisu smeli da priznaju svoj femenizirani karakter bivši titoisti su, uoči rušenja berlinskog zida (u trenutku kada se zatvorenici istočne Evrope vraćaju na svetlost pozornice) naprasno postali muškarci. Tu negde se i razvio srpski pubertetski nacionalizam, silinom kojom se sakriva činjenica da u Titovo vreme, niko od profesionalaca (a ponajmanje intelektualaca) nije proizveo ništa što se može nazvati muževno hrabrim u prostoru situiranog društva i vremenu umerene politike. Između pragmatične nesvrstanosti sa jedne i diktaturskih žurnala sa druge strane, emitovao se besmisleni ratnički zavet budućim pokolenjima. Dok su Sovjeti propagandom održavali svoju tešku i ekstremnu politiku, Jugoslavija je svoju propagandu razvijala principom inercije.
 Lepota pod nadzorom poručuje da naša država nikad nije imala samo politički, već prevashodno kulturni problem, dok je kod dve supersile čije kulture su nam služile kao uzor, bilo drugačije. I Rusija i Amerika su prema Jugoslaviji vodile promenjivu politiku, ali su u poređenju sa njom imale stabilnu i visoku kulturu. Jugoslavija je primer zemlje koja se iscrpljivala u težnji da stabilizuje svoj politički život pa je pitanje kulture i propagande ostalo nedefinisano. Onda smo počeli da uvozimo kulturu i konzumiramo je kao da je naša, a ona zapravo nije odgovarala našim političkim potrebama ni stepenu društvene razvijenosti. I naravno da se lako skliznulo u vojni sukob, zato što su sve preuzete informacije stizale iz napetih centara Hladnoga rata, u funkciji podizanja morala pred opasnostima teškog vremena.Taj ekstremni  sadržaj, potpisan od vrhunskih autora sa istoka i zapada, podražavan je od strane našeg dvorskog establišmenta, da bi na koncu narod zakoračio u ekstremizam i tako izjednačio sliku stvarnosti sa onom iz bioskopa.
Problemi između domaćih autoriteta i tuđe autorizacije najbolje se vide u kinematografiji. Zato Miloradović, ne previđajući ni ostale umetnosti, lucidno bira film kao žarište naučne inspiracije. Ne samo zato što je Lenjin rekao da je film najvažnija umetnost već pre svega zato što se greške sistema najbolje vide na velikom platnu. Nijedna umetnost nema takvu širinu eksponiranja da joj se nedostaci vremenom čak i uvećavaju. Ne samo zanatske, već i nesvesne greške celokupnog društva se jasno i neporecivo ogledaju u istoriji naše kinematografije.
Načelno gledano, nijedna umetnost nema tako visok potencijal blama i skandaloznosti kao film. Pozorište je podložno zaboravu, poezija obavijena tajnovitošću , slikarstvo uslovljeno čulom vida, muzika sluhom. Ali film istovremeno pokriva skoro sva čula, bioskop je masovna insititucija, traku je teško uništiti a lako umnožavati. Ako smo se posle rada na filmu u nečemu predomislili, ispravke nema, možemo samo da buljimo u tu grešku tokom njenih beskonačnih repriza. Naravno, ta neprijatnost je scenski rizik egzibicije koja se može pretvoriti i u trijumf. Ali trijumfi su po definiciji retki, dok su većina snimljenih filmova primeri deplasiranog budžeta i vremena. Šta tek reći o jugoslovenskom filmu, koji je od početka imao više novca nego umetničkih motiva i o stvarnosti iza tog filma koja nije mogla da završi u većoj suprotnosti od svog scenarija. Šta da kažemo kao naslednici onih umetničkih statusa koje istorija nije opravdala, već osudila?
I zato, kad god se osetimo nepravedno ugroženi od autoriteta prošlosti, bacimo pogled na njihove filmove. Zablude filmskih snova lako postaju motiv naučnog istraživanja u kojem slabost materijala prethodne predstavlja materijalni dokaz za nove generacije. Na svetu ne postoje očigledniji primeri propale ideje od našeg filma, jer ako je Jugoslavija bila najlepša država onda je upravo zbog neostvarene slike o sebi, propala. Dok su svi filmovi sveta ulepšavali sliku stvarnosti, ravnoteža zajednice Južnih Slovena filmom je mogla biti samo narušena. Baš zato, vraćajmo film unazad, čitajući o lepoti koja više nije pod našim nadzorom. Kanjec.

 Popboks 07.12. 2012



уторак, 28. август 2012.

Pametan posle bitke



Ovaj tekst je kritička analiza srpskih demokratskih medija, povodom njihovog izveštavanja sa Parade ponosa, održane u Beogradu, 10 oktobra 2010. Predmet kritike nisu učesnici parade već mediji koji su paradu pratili, pre svih novinari TV B92.

Da li je huligansko nasilje medijski zanimljivo? Da li su huligani novost? Zar vesti o ekstremnim navijačima koji ruše Beograd ne vidimo i ne čujemo svake sezone, decenijama unazad?
Domaći mediji, a najviše B92, nisu izveštavali samo o paradi, već i o drugoj, protestnoj strani ovog događaja. Ko je novinarima rekao da moraju to tako da rade? Savest objektivnog izveštavanja? Zapravo, svi mediji koji su izveštavali o ovom događaju, izveštavali su o obe strane događaja – o paradi i o protestima protiv parade. To se ne može zvati objektivnim izveštavanjem, već sedenjem na dve stolice.
Da li je parada uspela ili nije? Činjenice kažu – da, medijski utisak – ne. Shvatate li šta se desilo? Uskraćena je verifikacija pobede; to je skoro kao da su nam pokradeni izbori.
Pođimo od činjenica. One su, ipak, na strani učesnika parade, budući da je parada održana. Ako demokratski novinari ne misle da su činjenice dovoljne, zašto ne bi to prećutali, u ime demokratije? Ćutanje je demokratsko pravo, za razliku od krađe ideja i krađe frekvencija svakoga ko želi da ispadne oboje – i muževan i liberalan.
Da li je „neuspeh“ parade posledica primitivne svesti huligana ili nedovoljne zrelosti demokrata u interpretaciji svoje pobede, onda kada je signal o toj pobedi ometen? To se upravo i desilo: ometači signala uspeli su da skrenu pažnju sa parade na huliganske protestante.
Pobeda parade ponosa nikada u Srbiji neće biti fizička. Ne mogu se po snazi meriti lezbejke i homoseksualci sa navijačima i dobrovoljcima. Ali pobeda slabijih može se ostvariti simboličkim putem. Kada pogledate sve te evropske gej festivale, nije valjda da stvarno mislite da je to pravi voz koji ide kroz svet i nosi poruku ljubavi? Ne, ta ljubav je reč visoke kulture, koja je značajem postala stvarnija od ratničkog iskustva, onda kada su moderne slike zapadnjačke stvarnosti nadjačale aristokratski teritorijalni fetiš.
Da li demokratski mediji misle da je ovo bila borba za teritoriju? Moj si Beograd našao da rušiš? Ako je tako, srodni su huliganima.
Ovde se mešaju dva pojma, pitanje hrabrosti i pitanje liberalizacije. Heroizam učesnika parade, pa i mnogih novinara na toj strani, postao je znak ratničkog, a ne pacifističkog iskustva. Mnogi šetači, žene i muškarci, čak i nesvesno, ispoljavaju komandu muževnosti baš tamo gde se traži sloboda bipolarnosti.
Zašto su huligani ispali interesantiji od liberala? Kako to da su staromodni tipovi popularniji od modernih likova? U Britaniji postoji pravilo da se huligani na utakmicama ne slikaju novinarskim kamerama zato što, sem pažnje javnog tužilašta, oni ne zavređuju širu pažnju javnosti.
Pod izgovorom zaštite članova parade, centar pažnje skinut je sa šetača i premešten na nasilnike, po ko zna koji put. Dakle, činjenica da su huligani fizički jači poznata je, ali da su bolji medijski stručnjaci od B92, to smo mogli samo da pretpostavimo!
Kršenje ljudskih prava nalazi se ne samo u činjenici da je parada ometana, već u činjenici da ne postoji nikakav medijski program za gej i lezbo populaciju. Ne postoji kulturološka ili subkulturološka svest, koja bi barem na taj dan učinila da učesnici parade postanu zvezde programa. U Srbiji, oni to nisu uspeli, jer su mediji koji ih podržavaju više izveštavali o huliganima nego o učesnicima parade, i zato što naši mediji ne funkcionišu po principu programa, već po principu krađe programa od svih postojećih izvora informacija. Ako skup tih informacija nema jasnu poruku, to se ne može nazvati objektivnim izveštavanjem, već proizvoljnim nagomilavanjem javnih znakova.
Nisam bio na paradi, pa ne mogu da govorim o svojoj hrabrosti. Ali mogu da govorim o nedostatku liberalnog iskustva kod naših najhrabrijih intelektualaca. Pojam modernizacije, seksualnih sloboda i prava na opredeljenje deo je uticaja masovnih medija. Tiče se i nezavisnosti medijskog prostora, mogućnosti da svaka javna scena ima pravo na svoju publiku. Situacija da svako ima pravo na sve, zove se komunizam, a ne liberalizam. Upravo u tom ključu nalazi se problem modernizacije u Srbiji. Treba da postoji program za paradu ponosa i publika za to, kao i program za tradicionaliste i njegova publika. To ne treba da bude jedan, već treba da budu dva programa.
Ali srpsko društvo i javno mnjenje naviklo je, kao jedinstveno telo, da čeka paket informacija koje će biti uvezene ili proizvedene. To se, drugim rečima, zove borba za fizičku prevlast. To nije borba za nezavisnost, niti je borba za modernizaciju društva, već način da društvo ostane bezbedno u kolektivnoj autorizaciji ideja emitujući oba programa – istovremeno.
Mislim da se desila velika pobeda u borbi za slobodu građanske svesti u Srbiji. Deseti oktobar za mene je srećan dan, kada je David uspeo da Golijatu zabije gol u gostima. Parada ponosa bila je trenutak kada je varvarski džin bio savladan putem praćke domišljatih. Ali avaj, naši mediji skoro da se ne bave Davidom (ako se i bave, to ne rade na atraktivan način), već Golijatom i njegovim atraktivnim dosijeom.
Deseti oktobar je dan promena u srpskom društvu. Ali te promene su nam otete iz ruku i prosleđene memoriji suprotne strane. Razlog tome nije sprečavanje događaja, već to što je slika o događaju ostala nezavršena.
Demokratski novinari, koji smatraju da ova parada nosi gorak a ne sladak ukus, trebalo bi da nauče da razdvoje osećanja od činjenica, privatni stav od profesionalne funkcije, ličnu želju od javnog nastupa. Jer ovoga puta, konačno, činjenice idu demokratama u prilog, dok utisak vara.
Laž je, za razliku od krađe, pravo profesionalnoga rada. U mogućnosti da to pravo primenimo nalazi se suština modernog duha. U navijanju za sopstvenu ideju, a ne za to da svako ima sve ideje! Tako se i postiže pluralizam i konkurentnost informacija na tržištu.
Ali samo poneke ideje na tržištu odnesu pobedu. Desetog oktobra senzacije sa huliganske scene pobedile su pacifiste, zato što pacifistički mediji nisu znali da treba da se drže svoje scene, a ne tuđe. Da podsetimo, to nije bio sportski dan.
Huligansko ometanje parade moglo je da se shvati i kao nezadovoljstvo gubitnika, dok su prave zvezde zaštićene i uživaju svoju upravo stečenu slobodu. Izveštaj B92 mogao je da izgleda baš tako, kao priča o novim zvezdama na sceni, dok okolo protestuju zbunjene mase šokirane publike. Nije ispalo tako zato što naši mediji nisu kompetentni da razlikuju scenu (vest), od publike (gledalaca). Takođe, kada bi mediji izveštavali na taj način, izgubila bi se muževna licenca programa o heroizmu žrtava, palih za demokratiju.
Srpka publika i inače nije orijentisana prema pojmu scene kao jednom određenom nastupu, već kao skupu scena koje može da pronađe u javnom prostoru. Tako se scena (predstava, vest), formira neodređeno, kao i publika (svedoci, demonstranti). Sa druge strane, u takvoj nejasnoći nalazi se mnogo skrivenih privilegija. U Srbiji je lako, pravo iz rok kluba doći na Utisak nedelje. Potrebno je samo, uz pomoć izbornog recepta DS-a, obratiti se statističkoj širini (komšiji, kolegi, rođaku, FB prijatelju), a ne ciljnoj grupi, koja je određena artikulisanom motivacijom nastupa. Ali to nije medijsko ponašanje, to je borba za medijsku teritoriju, nešto sasvim drugo od borbe za opredeljenje. U takvoj situaciji svako može da ukrade od svakoga, i svako sa scene može da pobegne natrag u publiku, u slučaju neuspeha predstave.
Postoji i tzv. neopredeljena poštena publika, ona koja nije ni protiv jednih, ni protiv drugih, koja samo čeka da joj neko zauzme pažnju. Ali ko je rekao da je ta publika važna u ovom slučaju? Pogotovo ove nedelje, kada se borimo za slobodu opredeljenja, odnosno za pravo izbora. Pojam zvaničnog nastupa stran je našim medijima; zato urednici svoje greške pravdaju srpskim mentalitetom, solidarišući se sa građanima u istom neznanju – u nesposobnosti da prihvate odgovornost za funkciju sopstvenog programa, kao i za njegov logični kontinuitet, sve u strahu od protivnika i drugačijeg mišljenja.
Većina građana Srbije, dakle, ne pripada ni jednoj strani ovoga sukoba. A dosta pripadnika parade ima prijatelje među huliganima i obrnuto. To je pravo stanje društva u Srbiji, koje prećutno obuhvata i jednu i drugu stranu. Ali to nije nikakva novost, to je bilo poznato i pre ovih događaja.
Teritorijalno je nemoguće razdvojiti ove dve grupe suprotstavljenih komšija. Ali medijski jeste, po principu različitih ukusa i afiniteta. Baš zato novine i postoje. Da formiraju različite kanale, koji će najmotivisanije predvodnike ideja stavljati u prvi plan, dok će neodlučni biti implicitno nagovarani da se opredele za uspešniji program.
Samo ako sukob ove dve strane bude isključivo medijski, desiće se pobeda liberalizacije, pobeda koja se ne tiče ratničkog, već simboličkog iskustva.
B92 mnogo voli ironične emisije o kiču, šundu i primitivizmu. U pitanju je izmišljeni protivnik, taman po meri njihovih novinara. U stvarnosti, naši tradicionalisti su mnogo inteligentniji, mada ih to ne čini modernima. A samo putem modernog razumevanja medija, moguća je pobeda liberalnih struja.
To opet ne znači da mediji moraju biti zatvoreni u studio. Naprotiv, to znači da naš privatni život treba da poprimi medijski karakter, a naša proizvoljna osećanja da se podrede javnoj artikulaciji želja. Deseti oktobar je bio dan kada su se mediji našli na karnevalu, a da to nisu sasvim razumeli. Nisu shvatili da treba da izveštavaju o žurci pozitivaca i o ljubomornoj konkurenciji inferiornih negativaca.
U pitanju je, dakle, borba za scenu. Nažalost, to su prvi shvatili oni koje B92 naziva intelektualno inferiornima. Verane, razmisli ponovo.
Ukoliko je stvarnost kontradiktorna, treba o tome razmisliti pre emitovanja, ako ne umemo – zovemo stručnjake. Ako ni oni ne mogu da pomognu, to više nije vest već skup anonimnih pokušaja da se privatni poremećaj predoči kao javna novost.
Ideja da su huligani zanimljivi može biti samo odlika životno neiskusnih ljudi. A zavodljivost huliganskog programa upravo igra na tu kartu, na kartu tuđih iskustvenih nedostataka. 
Taj ko smatra da su navijači zanimljivi neka dođe, na primer, na Novi Beograd, ispred bilo kog dragstora. Videće da ne postoji ništa dosadnije od navijačkih rituala. Mnogi navijači su, na samodestruktivan način, toga i svesni. Ali takođe su svesni i svog centra pažnje, svesniji od novinara B92, koji u želji da prikažu svoj „sportski“ programski duh, gube liberalnost svog programa, želeći da održe obe publike, i levu i desnu, kao i svi mediokriteti u Srbiji. Mediokriteti, opet, imaju pravo da to žele, ali deseti oktobar nije trebalo da bude njihov dan!
Većina javne Srbije želi da učestvuje u jednom-te-istom programu. Samo to je lokalni znak pobede. Ali to je, kako rekosmo, imperijalistički, a ne demokratski princip. Demokratski gledano, osoba A treba da bude predmet pažnje jednih, osoba B – drugih, C – trećih gledalaca. A prestrojavanje ovih grupa publike čini hit program. Samo takav sistem možemo nazvati nezavisnim medijem, samo višekanalnost označava pluralističku svest i pravo na individualno opredeljenje.
Liberalnost (iskustvo) i hrabrost (iskustvo), iako nisu suprotne, dve su različite stvari. Program tolerancije koji ukazuje na postupke netolerantnih, uvećava hrabrost svoje poruke, ali smanjuje njenu slobodoumnost. Polnim tj. rodnim, a ponešto i biologističkim rečnikom, naše medijske demokrate, opredeljuju se za radikalno muževni princip.
Hrabri koji žele da budu liberalni ponekad treba da sakriju svoju hrabrost. Hrabrost tera na obračun, tolerancija na izbor. Ratnička hrabrost u kontradikciji je sa paradom ponosa, ali eto, ne i sa protestom tradicionalista.
Neosporno je da ima pravih heroja među srpskim demokratama i novinarima. Ja stoga ponavljam da ne mogu da govorim o hrabrosti, pogotovo ne njima. Ali o liberalizmu mogu da govorim. Našim herojima nedostaje liberalno iskustvo demokratije. Oni su, u psihološkom smislu – strejt!
Veranu Matiću nedostaje liberalno znanje. Heroji demokratije bi trebali da budu heroji lucidnosti i makijevalizma, lukavstva i inteligencije, uz distancu poštovanja drugih, zavisno od izbora. A mogućnost da se društveno odredimo, od Kanta, Dekarta i Loka, postala je pobednička definicija stvarnosti, a ne zapišavanje teritorije ili neki drugi fizički dokaz života. Zato je informatičko doba u kojem živimo tako razvijeno u zemljama u kojima se ovakve parade dešavaju neometano. To nije zato što tamo ima manje tradicionalista, već zato što, putem kulture, tamo ima više svesti o simboličkom značenju savremenog života.
Ljudi koji misle da je proživljena stvarnost bitnija od simboličke stvarnosti, ne bi trebalo da rade u medijima, niti da se bore za modernizaciju. Jer baš to je suština ljubavnih parada – svesna poruka koja je određenija od toga „šta se stvarno desilo“, u profesionalnoj funkciji koja je jasnija od ličnog karaktera, u ličnom izboru bitnijem od nasleđenih korena i simbolima pobede uticajnijim od fizičke prevlasti.
Ali uspeti u Srbiji znači jahati oba konja istovremeno. To znači pokazati širinu iskustva koje vlada obema teritorijama, i ratničkom i pacifističkom. Ta energija prenela se i na najnežnije izveštače, jer ako odustanu od ratničkog programa, gube učešće u srpskom medijskom establišmentu.
Ali ovo nije bila bitka za primat, već za nezavisnost, ne za osvajanje, već za određenje, ne za kolektivizaciju, već za individualizaciju. Ali dok mediji, umetnici i intelektualci ne shvate da nešto mora da procuri iz ove „tajne veze za sve nas“, kulturna javnost neće učestvovati u demokratskim promenama. Nije pitanje da li ćemo ići napred, već da li će kultura konačno objaviti nekakvu vest o tome, na vreme. Trenutno su na sceni političari i navijači. Novinari i intelektualci beže od scene glumeći tajne žrtve zarad boljeg političkog sutra. Pa nemojte da budete žrtve! Došao je taj dan!
Život zrele osobe pun je uspeha i grešaka, pluseva i minusa. Stoga je profesionalac dužan da se opredeli kako će svoj život predstaviti drugima, kao pobedu (vlast) ili poraz (opoziciju). Obe funkcije su legitimne i mogu se menjati zavisno od političkih perioda. Ali biti i pobednik i gubitnik istovremeno znači uskratiti drugome mogućnost da se sa nama uporedi. Taj nedostatak komparativnog motiva svojevrsno je sabotiranje uzajamnih dogovora i rešenja u društvima koja ne žele da razdvoje privatno od javnog.
Srbija je do sada učestvavala u raznim promenama. Uvek su to bile političke promene, prećutane u dogovoru javnosti i politike. O tome piše i Stevan Pavlović u knjizi „Srbija – istorija iza imena“. Vreme je da nešto od toga dogovora konačno procuri i u javnost, da se okonča „ćeranje“ u Klubu književnika, a počne studijski rad, na ulicama.
Verane, Svetlane, Milena, Olja… prestanite da kukate, počnite da slavite. Ako ne osećate želju za slavljem, shvatite da je to vaš individualni, a ne kolektivni problem. Izlazak iz krize jeste situacija kada problemi postaju sve manje kolektivni, a sve posebniji i nezavisniji od vrha države. Nije država naš roditelj, sem ako nismo u diktaturi. U demokratskom sistemu od nas se traži zrelost da odvojimo nastup od osećanja, našu profesionalnu zrelost od naših intimnih nezadovoljstava. U demokratiji, individualnih problema je više zato što je vlast manja, a odgovornost građana, proporcionalno, veća. To je suština modernog društva: manjak odgovornosti na vlasti, višak odgovornosti na građanima i građanskim medijima.
Ko otvori sajt Peščanika ili B92, naći će poruke pravde, hrabrosti, istine, iskustva i morala. Kakve veze ti pojmovi imaju sa modernizacijom? Mnogo više veze imaju sa patrijarhalnom etikom „Obraza“. Karakter demokratskih medija možda jeste moralan, ali to nema veze sa funkcijom liberalnog programa. Nastup pravih liberalnih medija je internacionalna buržoaska borba sa ciljem da kukavice i loši ljudi imaju jednaka prava. Nemoralni ljudi koji su ravnopravni sa moralnima označavaju pobedu modernizacije. Pobedu u kojoj su sluge svrgnule svoje gospodare, jer gospodari nisu znali ništa drugo sem da ratuju i idu na dvoboje kada neko ospori njihovu hrabrost. Parada ponosa nije borba hrabrosti, već, naprotiv, borba za pravo na kukavičluk! Ta borba takođe zahteva hrabrost, ali ne aktivnu, već pasivnu hrabrost, onu koja nije cilj, već sredstvo.
Problem građanskih medija i intelektalaca nije u tome što se ne razumeju u politiku, već u tome što ne razumeju zabavu. Uzrok gorkog ukusa ove parade je taj što naši liberalni građani ne znaju da se zabavljaju, a pogotovo da to rade zvanično i javno, bez prećutne misterije bezbednosnog tipa. Lepo se vidi kako su mnogi domaći levičarski intelektualci preuzeli tuđe mesto onda kada su pristali na privilegiju statusa, drugačiju od sopstvenih reči. 
Ukoliko deseti oktobar nije bio dan za šalu, neko od demokrata trebao je šalu da izmisli. To je osnovna osobina liberalnih ljudi u (pred)revolucionarnim periodima, od Rusoa, preko Čehova do Dilana. Talenat da pronađu način kako da javno ispolje politički značaj svog dobrog raspoloženja. Vidi se da naši liberali ne znaju da se provode, isto kao što srpski glumci ne znaju da se pretvaraju. Ali, sve to govori da žurka tek počinje. Sledeći put, u Bulevaru  Zorana Đinđića! Legalise it!!


Peščanik 14. 10. 2010.

понедељак, 23. јул 2012.

Istorija Festa kroz slogane



Slogani su postali jedno od glavnih obeležja Festa baš kad je ovaj festival počeo da gubi prestiž kao istočnoevropski festivalski centar. Pokušaćemo da subjektivnom rang-listom ovih kratkih ali bitnih rečenica ispratimo odnos umetnosti, istorije i politike na ovim prostorima u poslednjih nekoliko decenija
Bilo je Festa bez slogana, bilo je Festa sa više slogana. Bilo je nezvaničnih, a bilo je i višegodišnjih slogana. Bilo je i godina bez Festa. Mi ćemo uzeti sve što nam lična i javna memorija nudi i napraviti top-listu, čiji redosled ne treba uzeti toliko ozbiljno koliko sama objašnjenja u njoj. Nećemo se baviti imenima niti timovima koji stoje iza ovih naslova, već asocijacijama koje svesno ili nesvesno, slučajno ili namerno, vezuju ove propagandne ideje sa svojim vremenom i prostorom.

Pa da počnemo, od najgoreg ka najboljem!

2005: Festman
Ovo bi bio zanimljiv slogan kada bi služio nekom drugom festivalu, npr. festivalu trash filma u Varaždinu. Ovako, Festman je pokušaj da se trendu žanrovskog filma približe oni koji sa žanrom, kao ni sa pop kulturom nemaju nikakve veze. A pokušaj je malo i zakasneo, Berlinski zid je srušen 1989.
1990: Ah, taj Fest (prateći slogan)
Povodom filma posvećenog 20. godini Festa, citiran je ovaj neoviktorijanski uzdah (iz muzičko-zabavne serije Obraz uz obraz). S neodređenom namerom da prikupi sredovečnu i stariju publiku, ovaj slogan je svedočanstvo o trenutku kada je naša građanska klasa još živela u preorkanskim visovima.
Da podsetimo, Slobodan Milošević je tada bio na svom političkom vrhuncu. Ah, ta politika!
2001: Život ponovo, Fest ponovo.
Prepatetičan slogan koji je obeležio prvi od tri Festa za vladavine Zorana Đinđića. Ovaj slogan srceparajućom porukom katarzično teši srednjoklasno građanstvo da su godine nasilja iza nas. Poruka će se pokazati prilično tačnom, sem u slučaju pokojnog premijera i dela pristalica DS-a.
Koga je ovaj slogan tešio, nas ili njih? I ko smo mi, a ko oni, uostalom? Takođe, primetna je ograničavajuća svest – odjednom se ne želi više od života! Što je sigurno, sigurno je!
1996: Počinje drugi vek čarolije
Za prvi Fest posle 100. rođendana filma nagrađeni smo još jednom ljigavom parolom. Indikativno je da u njoj nema ničeg političkog. Više koncipiran da smiri nego da rasplamsa emocije, ovaj slogan razgaljuje akademski Beograd aluzijom na romantična, predratna sećanja, na koji god rat da mislimo.
Kada više nije mogla da se sakriva činjenica o ratu (ili porazu, zavisno ko šta voli), te godine su nam vraćena sećanja „dobrog starog Beograda“ i na „Zlatno burence“ od baruta. Kad imaš ovakav stari Beograd, prosto poželiš komunistički novi. Ali, čekaj, zar nisu ’96. i dalje komunisti bili na vlasti? Zašto onda pominju stari Beograd? Nešto ne štima. Ili je, naprotiv, sve naštimovano za „ stare“ Beograđane. Samo još da siđu do reke...
2009: Registruj se
Stigli smo, skačem, na ovogodišnji Fest. Konačno slogan koji nema igru sa rečju Fest. Možda to i nije tako loše. Ali, u pitanju je prilično neambiciozna parola, koja nas s jedne strane podseća na šofersku, a s druge na internetsku, forumašku administraciju. Ali, šta hoće time da nam poruče, nije baš jasno.
Verovatno da, shodno dočeku Nove godine, i ovaj događaj treba da protekne u prigušenoj atmosferi. Jer, predsednik je rekao da ova godina neće biti tako „dobra“ kao prethodne. I verovatno buduće. Ali, kakve to veze ima s Festom kad će poseta biti dobra kao i uvek, pošto su ljudi željni slave, druženja i grejanja uopšte? Ta činjenica pomalo obesmišljava samo postojanje propagandnih slogana.
Zanimljivo je da potpisnik ovih redova, kao ni cela redakcija Popboksa, nije uspeo da se akredituje (registruje!) za ovaj Fest ’09. Ali, to nije razlog zbog koga je ovaj slogan loše plasiran. Ruku na srce, mogao je i gore da prođe.
2003: Dobro došli u Festopolis
Zoran Đinđić je ubijen tri dana posle ovog Festa. Veza između ovog slogana i tog događaja isuviše bi pripala slobodnom a nimalo duhovitom tumačenju. Zato ćemo se ovde uzdržati od konotacija, kao i procene da li to ovaj slogan čini glupim, pametnim, zlim ili hrabrim.
Zato je njegovo mesto na ovoj listi negde blizu sredine. Ne previše duhovit, ali ni patetičan, dovoljno filmičan, ali nedovoljno moderan. Zagonetan ali nejasan, ovaj slogan nit’ smrdi nit’ miriše. Da li je akcenat na „dobro došli“, ili u aluziji na film Metropolis Fritza Langa, odgovor je u boci.
Ako je ovo drugo, da li je to zato što je Fest grad budućnosti, ili zato što je totalitarni grad? Ili, samo zato što je u pitanju film? Sva je prilika da bi se autori ovog slogana pozvali na ovo poslednje objašnjenje. I pogrešili bi: ono je najdosadnije.
1971-1975: Hrabri novi svet
Pogrešno se misli da Fest pre ’88. nije koristio slogane. Bilo ih je dva - jedan u prvoj, drugi u drugoj polovini 70-ih. Razlikuju se od današnjih po tome što su, valjda po uzoru na plansku privredu tadašnjeg samoupravljanja, korišćeni po sistemu petogodišnjeg isteka vrednosti. „Hrabri novi svet“ predstavlja prvu petoljetku Festa. Poznatiji naslov Huxleyjeve antiutopije Vrli novi svet, ovde je promenjen u hrabri. Upravo je izbor tog prevoda glavni problem ovog slogana.
Iako je nesumnjivo Fest tada bio veći festival nego danas, iako je zaista bio festivalski centar istočne Evrope, sa zapadnim gostima, i dalje je pitanje ko je tu bio toliko hrabar u zemlji koja se odjavila Varšavskom paktu još ’48.
Sem Tita pre i rusofila posle, tih godina - niko! Ali, zato je Fest uživao hrabre vrle žurke, sa gostima koje smo u hrabrim vrlim reportažama videli tri miliona puta. Sve sa našim hrabrim javnim ličnostima, koje su, gle čuda, ostale na medijskoj sceni do danas.
Ali, ako je Fest tada bio tako velik i hrabar, zašto nije doneo talas poput novog nemačkog, francuskog , holivudskog, japanskog, češkog, italijanskog... Zato što nikoga tu i tada nije zanimao film, kao ni politika, već samo bezbedan, nesvrstan provod privilegovanih Jugoslovena, Srba i Beograđana koji đuskaju sa slavnim zapadnjacima na vikendu u balkanskoj Provansi. Bar da su se smuvali s nekim na tim žurkama!
Međutim, osim Dragana Babića i Liv Ulman, nešto i ne znamo za slavne primere. Možda je problem bio u slabom znanju engleskog. Zato im je ostao ceo hvalisavi javni život Boje mraka, u kojem će i danas, promuklim beogradskim dijalektom, dokazivati da imaju više svetskog iskustva od anonimnijih, getoiziranih (novih) Beograđana, koji znaju engleski, ali im to ne vredi mnogo.
1995: Grickajte Fest film po film (radni slogan)
Za ovaj slogan se ne može reći da nit’ smrdi nit’ miriše. Ali, na šta ovaj sir smrdi, nije sasvim jasno. I da li su posetioci ovog Festa isti oni miševi iz onog Kusturičinog govora 2008, ne znamo. Ali, znamo da je Kusturica baš na ovom Festu proglašen za predsednika Saveta Festa!? Bolje da proglasimo ovo slučajnošću i da sive ćelije koristimo za rešavanje pametnijih zločina. Od ovog može samo da nas zaboli glava.
2004: Svi su na Festu
Ovo je jedan od slogana koji bi bili zanimljiviji da se tiču nekog većeg festivala. Ovako nemamo ništa od ove sugestivne reklame (ako plakati nisu okačeni i u Parizu), sem aluzije na malograđanštinu beogradske čaršije.
Fest ’04 je ujedno i prvi Fest posle Đinđićeve smrti. Da li to znači da autori ove kampanje govore da su svi na Festu umesto da budu na ulicama? Naravno da ne znači. Ovde smo sigurni da je u pitanju slučajnost. Nažalost, to je i problem ovog slogana.
2007: Da li si kadar za Fest
Jedan od duhovitijih, i verovatno šampion u disciplini igre reči. Kadar, kao jedinica filma, kao osoba u radnom odnosu i kao pojam vrline, tiču se različitih ciljnih grupa koje pokriva ova kampanja. Ali, da je ovo bio zaista opasan festival, slogan bi zauzeo više mesto. Ovako, dislociran od vremena i prostora, on simboliše našu kulturu. Zanimljivu, ali zakasnelu.
2000: OsFesti se
Možda najpolitičkiji slogan Festa. Sa direktnom namerom da se suprotstavi režimu Miloševića na poslednjem Festu njegove kvazivlasti, danas ovaj slogan ima samo jednu manu: danas bi bio mnogo potrebniji. Tada nije imao nikakvu propagandnu funkciju. Svi koji su mogli da ga razumeju, znali su stanje stvari i bez slogana.
Iz ove perspektive vidimo da je on više koristio da sazove istomišljenike, nego da probudi neosvešćene. Pa, gde ste sad, istomišljenici? U nekakvom budžaku? Ili mislite da je svest ipak pobedila? Ako je tako, onda smo sve vreme u gadnom nesporazumu. Čini se da vas je i jedan filozof, rodom iz Bosanskog Šamca, pogrešno razumeo.
1992: Snovi otvorenih očiju
Jedan vrlo narkofiličan slogan, u priličnom skladu s datom godinom. A i nije da nema veze s filmskom umetnošću. Romansirani građanski stih je, za razliku od mnogih urbanih medijskih „pesama“ devedesetih, ovde u priličnoj harmoniji s lirikom Mire Marković. Možda mu je tu i mesto. Jedan od kičerastijih, ali i inteligentnijih slogana.
1991: Povratak u bioskop
Na prvi pogled zvučan, ovo je jedan prilično nemaštovit slogan. Zato nikoga nije ni uvredio. Možda je i to njegova prednost, ne mora svaka parola da bude značajnija od filmova. Problem je taj što je lament nad propašću bioskopa već tad bio stereotipan, iako bioskopi još nisu propali.
U stvari, to je bila najava vremena kada će bioskope u Srbiji zameniti festivali. Danas, od festivalskih koktela niko ne stiže da ode u pravi bioskop. Ali, to i ne mora da bude tako loše. Loš je lažni pesimizam, kao i lažni optimizam nepreciznih slogana poput ovog.
2008: Izađi na Fest
Ovaj slogan je delovao provokativnije kada se pojavio zato što je tada Fest organizovan uoči predsedničkih izbora. Delovao je kao da se sprda s poltičarima, samim tim dokazujući demokratsku prirodu tadašnjeg režima. S jednogodišnje distance, ova kampanja izgleda kao još jedna farsa agencijskih krugova, koji su uvek vladali kulturom ove zemlje više nego što su političari vladali njima.
Zato su oni oduvek smeli, a danas i svi mi smemo, da „hrabro“ pljujemo političare. Ali nešto nam nije mnogo bolje od toga, a o kulturi da ne govorimo. Možda su agencije te koje je trebalo ispljuvati, i onda i sad. Uf, ali tamo imamo mnogo prijatelja i kolega... Nećemo njih! Vidimo se na brodiću...! Ili u „Ani“!
1988: Više od života
Ozbiljan, hladnokrvan slogan, koji se možda i jedini na ovom spisku tiče prvo filma pa onda svega ostalog. A i to ostalo, kada se učita u ovaj naslov, govori o buđenju svesti više i niže klase, a ne o zaštiti srednje. To jeste prva godina Miloševića, ali i poslednja godina na vlasti tadašnjeg Predsednika SR Hrvatske Ante Markovića.
Bigger the life, za one koji ne znaju, jeste i film Nicholasa Raya iz 1956, o pater familiasu koji poludi od eksperimentalnih lekova pa pomisli da je Abraham, a da mu je porodica žrtveno jagnje. Ali, taj film govori i o svesti srednje klase koja je omogućila takvu patologiju. Naravno, pitanje je da li je na taj film iko pomislio kad je Festu kumovao ovim sloganom. Zato je na nama da mislimo. Watson, you are a genius!
2007: Fest Forward
Pomalo ismejan slogan zato što je neko rekao da on znači da taj Fest treba premotati. Čudno je da je pomenuta asocijacija ispala jača od direktne asocijacije na budućnost u vremenu potpune pat-pozicije domaćeg društva, politike, ekonomije i kulture, na čelu s filmom.
Premotati film nije uvek loša ideja, a gledati u budućnost možda i jeste, zavisno od toga da li će u njoj vladati isti pauza kao danas. Ali, ako prihvatimo da je ovaj slogan na stranom jeziku, videćemo još jedno značenje. Fest na nemačkom znači jako. Dakle, o pauzi nema ni govora.
1995: Svetlost
Možda i najpretenciozniji slogan Festa, ali bez nastranih stilskih indikacija. Te godine, i pored mraka i poraza, rat u Bosni i Hrvatskoj je okončan. Zato se i pojavio trag svetlosti (Lumière), na jubilej veka filma.
Sto godina pre toga francuski radnici su izašli iz Lumièrove fabrike. Gde su otišli? Pa u bioskop kod gazde, da vide sebe u slobodno vreme. A da li će naše vreme ikad biti na ovaj način oslobođeno filmom, pokazaće zauzetost neke druge kamere. Možda Patheove.
1975-1981: Najbolji filmovi na svetu
Ovom sloganu maštovitost nije najveća vrlina, ali jedna stvar je sigurna. Ovo je jedini slogan koji se može podvesti pod pojam propagande. Ovde nemamo izakulisnu šifru, niti inerciju mesne parole koja postoji sama zbog sebe. Kad bolje pogledamo, ova reklama nije ni tako glupa.
 
Fest, poput većeg londonskog, nije festival takmičaskog karaktera (kasnije je postao, ali u okviru sporednog programa). Za razliku od Kana, on ne mora da prikazuje samo premijere. I zato je ova nekompetitivna prednost u stvari najlogičnije rešenje za reklamiranje ovakvog događaja. To i jeste jedina prednost Festa u odnosu na A festivale – da može da prikaže skoro sve što hoće. Ovaj slogan govori da je neko nekad i želeo ono što je naumio, da postoji funkcija između misli i reči, dela i stvarnosti, tako daleka od uplašene psihologije savremenih srpskih medija, pune različitih programa, ali bez ijednog pravog kanala.
1999: Ti ideš na Fest
Ovaj Fest, mesec i po dana pre bombardovanja, nosi najnemoralniji, najbezobrazniji i najsatanističkiji slogan do sada. Shodno godini kojoj pripada, ako je doslednost merilo vrednosti, a u medijskom poslu jeste, ovaj slogan je pravo majstorstvo kopirajta. Ako postoji slogan-negativac, to je ovaj.
Ali, to je poput Dartha Vadera, vrhunski negativac. Neprijatelj s kojim se vredi boriti. Možda on zato pruža i preveliki kompliment periodu u kojem je smišljen. Ovaj slogan nosi dva značenja: prvo hipnotičko, koje govori o omađijanosti publike u vrhuncu zla i gluposti, i drugo, inertno, koje govori publici da reklamirao se Fest ili ne, ta publika će na Fest doći, jer šta drugo da radi pod embargom, u najrepresivnoj zemlji Evrope.

Northrop Frye je rekao da je satira poslednja faza svakog umetničkog ciklusa. U njemu beznađe dominira, sa svojim razjapljenim čeljustima, gde dobrota više ne postoji čak ni kao zračak nade. Ali, baš zato je zlikovcima u satiri dupe okrenuto naopačke – zlo tada osvaja ceo prostor, jer je to poslednje što će osvojiti. Za razliku od analize prethodnih slogana i slobodnih interpretacija mašte njihovih autora, ovde možemo da se opkladimo da su autori ovog slogana stvarno čitali Northropa Fryea.
Naravno da u ovom sloganu od prave propagande nije ostalo mnogo, on je pre satirično-umetničko delo koje je te godine po svojoj upadljivosti uspešno pariralo prikazanim filmova. Taj slogan je predstavljao teorijski kraj Miloševićeve epohe, i za razliku od sledećeg, opozicionog OsFesti se, u njemu je bilo mnogo više istine o represiji tadašnjeg režima.
Ovaj slogan izrečen je u imperativu prezentu drugog lica jednine (a koje ovde ima ulogu istorijskog prezenta koji govoreći o prošlosti istovremeno proriče budućnost, imajući najzad i funkciju imperativa). A imperativ, kao i jednina, ovom sloganu savršeno pristaje. Za razliku od njega, u pravom imperativuOsFesti se drugo lice jednine, sa svim svojim novotalasnim paket angažmanom, deluje seljački.
Često u domaćim rock tekstovima i emisijama ne znamo da li urbani edukuju seljake, ili zapravo sazivaju sami sebe u kakofoniji džungle, znajući da jedan poziv menja sve, jer ima neka tajna veza za sve njih. U ovakvoj psihološkoj zavrzlami hipnoza možda i nije tako negativno rešenje.
Ali, za hipnozu je potrebna tišina. Ko to tamo peva?
2002: Fest inteligencije
Da se ovaj slogan uklopio s programom tadašnjeg festa, zaslužio bi prvo mesto. Ovako, njegov problem je što je išao malo ispred svog vremena i programa. Malo više.
Ovo je takođe bio blago potcenjen slogan. Inertno kritikovan za snobizam, nadmenost i samoprecenjenost, on je zapravo imao samo jedan problem. Pozivao je publiku na ono što ona ne želi.
Ako postoji slogan koji odražava period Đinđićeve političke poruke (ne vladavine DOS-a), to je ovaj. Politike koja se nije bazirala na spoljašnjim manifestacijama promene, već na razradi detalja, na otklanjanju ne samo krupnih već pre svega sitnih prepreka u borbi protiv korupcije. Na oštrom sprovođenju zakona, gde se pažljivo definiše veći od manjeg prekršaja, učinak od sabotaže, krivična od moralne odgovornosti svih nas u vremenu kada je bilo vrlo lako pogrešiti.
Taj dedukcioni, lustracioni, politički sistem bio je ništa drugo do test ineligencije. Inteligencije da se prepozna zlo onda kada je skriveno, pre svog genocidnog ispoljavanja. Ta vrsta strategije, koja najviše napada po sredini naše svesti i vaspitanja, pokazala se teškom i opasnom za ovdašnji kulturni centar, koji se posle Đinđićeve smrti brže-bolje ponovo okrenuo režiji borbe protiv bivšeg režima, znajući da mu taj film najbolje ide od ruke. Ratna drama o sukobu „nezaštićenog“ kruga dvojke protiv „slobodnih“ radikala, „napunjenih“ socijalista, i „nedodirljivih“ tajkuna. Film o onim neprijateljima pomoću kojih naša građanska klasa jedino uspeva da deluje inteligentno.
1. mesto - 1991: Povratak u bioskop 2 (radni slogan)
Ovaj slogan obeležava vrhunac karijere Nebojše Đukelića kao selektora Festa. On je ujedno i selektor čiji je mandat prekinut bez njegove volje i znanja, par godina kasnije. Tih godina, 1993. i 1994, Fest se i nije održavao.
Ako su svi ostali slogani bili neka vrsta igre reči, ovaj je igra s brojevima. U stvari igra sa jednim brojem koji menja stereotipnost naslova bez njega. Broj dva jako je simboličan za našu sredinu.
Podela našeg društva na dve Srbije diže kosu na glavi medijskim urednicima mnogo više od psovanja najviših funkcionera. To je takođe broj jednog tramvajskog kruga. Sem toga, broj dva govori dualističkim jezikom o podeli na dobro i zlo i čini osnovu binarnog i računarskog sistema, označavajući bazu za merenje najmanje količine informacija – bita.
Ali, vratimo se na početak liste. Za umetnost, ponajviše filmsku, broj dva označava nastavak. A poznavaoci žanra, za razliku od Festmana, dobro znaju da je kontinuitet u žanru svedočanstvo o umetnosti u kretanju i da narativne promene predstavljaju mitološki izvor svake kulture. Ta vrsta dramskog pokreta i jezičke dinamike hronično je potrebna domaćoj sredini, možda zato ona do 21. veka i nije dozvoljavala žanrovsku teoriju.
Zato se ovaj slogan i nije pojavio na plakatu, zato zaslužuje mesto broj jedan. Umesto pretencioznih reči, ili bežanja od njih, umesto Festa bez slogana, što je takođe linija manjeg otpora, ovaj broj govori da je (filmsko) vreme kružno i da je simbolički kontinuitet preduslov svake medijske komunikacije.
Fest 1991. godine, za „memoriju boje mraka“ možda i sa najboljim programom (Kaurismaki, Jodorovski, Van Sant, Almodovar, Lungin u najboljim i John Huston u poslednjim godinama), festival je u kome su se program i kanal konačno ukrstili. I kao što je Sava centar fizički na Novom Beogradu, a duhom i imenom pripada centru, tako ovaj slogan podseća na bioskop u Balkanskoj ulici, ali čiji duh pripada najvećem predgrađu.
„Dvadeseti oktobar“, jedini bioskop koji je imao salu II, salu uz stepenice, prikazivao je smešno krvave filmove koji će se pokazati značajnijim od većine filmova prikazanih u „hrabrom“ novom svetu festivalskog Beograda. Simboličnog imena kao i Fest 1991. (održan mesec dana pre 9. marta), ovaj ugašeni pobednički bioskop govori o drugom oslobođenju Beograda, novom Festogradu koji će, umesto interesnih dogovora unutar društvenog mraka bezbednosnih sala, nuditi pravu svetlost umetničke slave.
One u kojoj ravnopravno učetstvuje i publika, koja može da izađe iz sale da bi kupila semenke i šibice, da bi se ponovo vratila u bioskop. A, onda ponovo napolje, pa opet unutra, kao u akcionoj sceni, kao da gleda film kod svoje kuće.
Ima li neko upaljač?


Popboks 19. 02 2009

понедељак, 2. јул 2012.

Veznici filma



Na pitanje da li je naša kinematografija u krizi ili ne, Palićki filmski festival je dao odgovor više puta - stvarnost je ta koja je krizna, a film će iz krize izaći kada tu stvarnost prikaže. 

Uprkos drastično smanjenom budžetu, festival je obeležio odličan domaći i strani izbor filmova među kojima su Paralele i sudari ozbiljno konkurisale glavnom Takmičarskom programuU selekciji Paralele i sudari izdvojio se film Zift, Javora Gardeva (Gorki list Tollerance Award Međunarodnog žirija kritike). Ova bugarska verzija Grada greha počinje kao stripovska parodija na film noar, smeštena u Sofiju 60-ih. Do kraja filma videćemo da Varšavski pakt kao mitska pozadina priče najavljuje novu ikonografiju koja u sledećem veku može da zameni Kaliforniju 30-ih ili Njujork 50-ih.


Moskva, Belgija, Christophea van Rompaeya (Specijalna nagrada žirija) je film o sredovečnoj Belgijanki u emotivnom rascepu između bivšeg muža intelektualca i kamiondžije koga je upravo upoznala. Kroz ljubavni trougao ostvarena je zanimljiva socijalna inverzija, budući da kamiondžija izgleda kao renesansni umetnik, a intelektualac kao trgovac. Film je bio u tesnoj konkurenciji saNajsrećnijom devojkom na svetu, rumunskog reditelja Radua Judea, dobitnika Palićkog tornja za najbolji film.
Na Paliću je održana i tribina „Film u tranziciji - Tranzicija na filmu“, povodom 20 godina srpskog filma. U pitanju je uslovno shvaćeni jubilej (1989-2009) sa namerom da se rekapituliraju postkomunistička dešavanja u i oko domaćeg filma. Tribina se savršeno uklopila u program festivala, budući da je, kao po dogovoru, najzanimljiviji događaji ovog festivala bila upravo niska od četiri domaća debitantska filma: Neko me ipak čeka Marka Novakovića (Specijalno priznanje Međunarodnog žirija kritike), Tamo i ovde Darka LongulovaĐavolja varoš Vladimira Paskaljevića i Obični ljudi Vladimira Perišića.
„Koju poziciju zauzima umetnik u Srbiji?“, „Kakva je veza koju umetnik uspostavlja sa okolinom u kojoj živi?“, „Kakva je njegova veza sa publikom i sa kolegama?“ – pitanja koja su razmatrana na tribini, kroz metaforu su razmatrala i ova četvorica reditelja u filmovima o zajednicama koje se dezintegrišu ostavljajući pojedinca da traga za drugačijim kolektivom.
Paskaljević to čini slikajući galeriju mikrosituacija koje govore o klasnoj nepravdi, Lungulov putem stranog protagoniste koji svojom pojavom menja ustaljene odnose Beograđana, Novaković analizom polne diskriminacije, a Perišić problematizacijom vojne etike na streljačkom zadatku.
Svi ovi filmovi problematizuju pitanje skupova i podskupova u Srbiji, poručujući nam da dok ne pronađemo inspiraciju u sociologiji svog okruženja, nećemo razumeti stvarnost u kojoj živimo. Veza ima različitih. Neke ne razumemo (kao Perišićevi junaci), neke ignorišemo, nalik junacima iz Paskaljevićevog filma, neke nam, kao parovima kod Lungulova, potpuno izmiču. Ali ipak, hteo to da primeti ili ne, svaki junak iz pomenutih filmova, povezan je sa svetom koji ga okružuje.
Tek kada povežemo bukvalno i simboličko značenje pojma veze, shvatićemo da su sva drevna stvaralačka rešenja upravo odgovori na pitanje: „Kako sebe i svojsvet predstaviti svojoj okolini, a da ona pritom sazna nešto što nije znala pre?“
Baš zato u zemlji koja čuva tajnu uspešnog povezivanja nema velike kulture - u Srbiji niko ne razmišlja o svojoj vezi sa okolinom, niti o njenim značenjima. Veza je ovde sredstvo lokalnog uspeha, umesto da bude stvaralački, viši cilj.
Ali, ako privilegovani, razmaženi i stidljivi ne žele da nađu inspiraciju u svojoj vezi, onda ćemo to uraditi mi koji smo pored njih. O tome govore srpski fimovi sa 16. Palića. Filmovi koji ne govore o „nama“, već u kojima, napokon, „mi“ govorimo o „njima“. I to preko veze!

28. 07 2009

                                  Skriveni svet


Palićki festival dokazao je svoju autentičnost. Suprotno od Festa koji hoće da se prikaže kao etablirani festival, a zapravo je alternativan, Palić želi da se prikaže kao alternativan, a zapravo je - etabliran.
Palićki filmski festival najveći je filmski festival u Srbiji. Njegov obim nije marketinški isturen u prvi plan jer bi ta činjenica verovatno poremetila utabanu predstavu o Festu i novu predstavu o Cinema Cityju, a koje zarad opšte kulturološke bezbednosti ne bi trebalo da se menjaju. A veličina Palićkog festivala zasenjuje i njegovu selekciju: programa, iako pažljivo osmišljenih, ima toliko da sama reč „selekcija“ gubi na značenju.
„Paralele i sudari“, „Mladi autori Evrope“, „Novi mađarski film“, „Novi izraelski film“, „Dečiji film“, „Mnoga lica 1968“, „Eco dox“, takmičarski program i tri retrospektive, čine ovaj festival tako sveobuhvatnim i raznolikim da festivali A kategorije deluju veći samo iz administrativnih razloga.
PALIĆ 2008 - Egzotičan i urban
Ali, u imidžu i manifestu samog festivala, kvantitet filmova pomalo je skriven kao propagandna činjenica. Ima nešto vrlo mudro u toj palićkoj strategiji koja želi da iskoristi komercijalni potencijal, a da pritom ne upadne u zamku revijalnog događaja.
Iz (ne)svesne želje da se predstavi kao festival drugačijih kulturoloških mogućnosti a ne osnovnih marketinških tokova, na Paliću je sve u znaku broja dva. Dvojezično govorno područje, dva koncerta za veče, po dva filma dnevno u najvažnijim programima, dva štranda na Palićkom jezeru (muški i ženski), dva hotela (Park i Jezero), dva dobitnika nagrade „Aleksandar Lifka“ (Ken Loach i Goran Paskaljević), dva grada u okviru festivala (Palić i Subotica).
Kiša koja je trajala tokom većeg dela festivala kao da je samo pojačala ovu urbanu misteriju, pružajući celom događaju magloviti veo, prikrivajući revijalno šarenilo tako potrebnom nijansom kamuflažne tamnozelene.
PALIĆ 2008 - Egzotičan i urban
Palićki festival je po koncepciji egzotičan, a po imidžu urban. Ova kontradikcija najzanimljivija je u prikazanim evropskim filmovima u kojima ničeg ideološki evropskog nema. Pobednički film, izraelski Valcer sa Beširom, neevropski i po produkciji i po stilu, zaista simboliše originalnost ovog festivala, navodno ksenofobično kontinetalnog, a u suštini, globalno univerzalnog.
Palić, iako festival evropskog filma, pruža sliku Evrope koja se izborila sa svoj filmski identitet. Stoga Evropa na Paliću nije više reč za kontinent, već novi gradski žargon za svetsku produkciju.

30. 07 2008

                    Hej, donji Sremci na severu Bačke


Po svemu što znam, koncept Palićkog filmskog festivala liči na izazivanje filmske istorije i njenih postojećih tumačenja. Dovodeći zaboravljene rediteljske zvezde, uglavnom iz susednih zemalja, Palić ubija dve muve jednim udarcem. Muvu koja tvrdi da je istočnoevropski filmski prostor kinematografski inferioran, i muvu koja nam skreće pažnju s činjenice koliko savremeni film duguje velikanima s tih prostora.

Zvezde Palićkog festivala predstavljaju samu elitu svetskog filma, pomalo izolovanu od trenutnih istorijskih ciklusa; a kada je ovde, na Paliću, ta elita je, na sreću, i geografski pomerena od osnovnih medijskih tokova Srbije (tj. Beograda).
Palićki filmski festival ima koncept možda najbliži minhenskom. Tamo se neguje reputacija onih autora čija je slava iznad sociopolitičke popularnosti trenutno poznatih. I palićki izbor zvezda (i dobitnika počasne nagrade „Aleksandar Lifka“) precizno bira sivu eminentnost posleratne istorije filma: Peter Bačo, Margaret fon Trota, Ištvan Sabo, Jirži Mencl, Dušan Makavejev, Mikloš Jančo i, ove godine, Ken Louč. Karakterološki dizajn Palićkog festivala (filmovi definisani kroz kontekst umetničke slave, a ne kroz interesnu političku korektnost autora) čeka da zvezde ovih velikana obrnu krug i ponovo bace svoju svetlost na pravu filmsku umetnost.
Filmovi koji se prikazuju na Paliću ne podsećaju nas na zapadni komercijalni diktat. S druge strane, to nisu ni filmovi koji nas prisiljavaju na ideološku suprotnost Zapadu. Poput postmoderne teorije, program Palića ne prikazuje eksperimentalne filmove, već nas navodi na eksperiment s filmskom percepcijom i njenom klasifikacijom.
Eksperimentalan je, naime, način na koji su ovi filmovi grupisani: pruža nam se treća mogućnost posmatranja filmova, tako lekovita za ovdašnje grube i predvidive, polarizacione medijske sisteme. Ovo nije festival ni propagandista, ni disidenata, niti avangardnog, kao ni konvecionalnog filma; ovo je festival nezavisnog filma, koji od nas traži da rastumačimo u kom pravcu se kreće savremeni film i da mu upravo mi damo pečat današnjeg vremena.Palić zbog toga nije tipičan festival u Srbiji, zemlji koja troši energiju na održavanje statične kulture, zamrznute u svojoj nepromenljivosti. Upravo činjenica da Palićki filmski festival formalno jeste srpski a sadržinski i idejno nije čini pobedu filma i naše kulture u njoj. Manje od drugih domaćih festivala, Palić želi da se ugradi u umetnost koja se kreće njenim bioskopima. On pušta umetnost da živi u svom prirodnom kretanju i čeka ishod koji će iz tog života sazreti.
Dok drugi domaći festivali poručuju: „Filmski svet je stigao kod nas!“, Palić odgovara: „Kod nas se film ponovo vraća u svoj svet!“


Popboks 18.07 2008