понедељак, 23. јул 2012.

Istorija Festa kroz slogane



Slogani su postali jedno od glavnih obeležja Festa baš kad je ovaj festival počeo da gubi prestiž kao istočnoevropski festivalski centar. Pokušaćemo da subjektivnom rang-listom ovih kratkih ali bitnih rečenica ispratimo odnos umetnosti, istorije i politike na ovim prostorima u poslednjih nekoliko decenija
Bilo je Festa bez slogana, bilo je Festa sa više slogana. Bilo je nezvaničnih, a bilo je i višegodišnjih slogana. Bilo je i godina bez Festa. Mi ćemo uzeti sve što nam lična i javna memorija nudi i napraviti top-listu, čiji redosled ne treba uzeti toliko ozbiljno koliko sama objašnjenja u njoj. Nećemo se baviti imenima niti timovima koji stoje iza ovih naslova, već asocijacijama koje svesno ili nesvesno, slučajno ili namerno, vezuju ove propagandne ideje sa svojim vremenom i prostorom.

Pa da počnemo, od najgoreg ka najboljem!

2005: Festman
Ovo bi bio zanimljiv slogan kada bi služio nekom drugom festivalu, npr. festivalu trash filma u Varaždinu. Ovako, Festman je pokušaj da se trendu žanrovskog filma približe oni koji sa žanrom, kao ni sa pop kulturom nemaju nikakve veze. A pokušaj je malo i zakasneo, Berlinski zid je srušen 1989.
1990: Ah, taj Fest (prateći slogan)
Povodom filma posvećenog 20. godini Festa, citiran je ovaj neoviktorijanski uzdah (iz muzičko-zabavne serije Obraz uz obraz). S neodređenom namerom da prikupi sredovečnu i stariju publiku, ovaj slogan je svedočanstvo o trenutku kada je naša građanska klasa još živela u preorkanskim visovima.
Da podsetimo, Slobodan Milošević je tada bio na svom političkom vrhuncu. Ah, ta politika!
2001: Život ponovo, Fest ponovo.
Prepatetičan slogan koji je obeležio prvi od tri Festa za vladavine Zorana Đinđića. Ovaj slogan srceparajućom porukom katarzično teši srednjoklasno građanstvo da su godine nasilja iza nas. Poruka će se pokazati prilično tačnom, sem u slučaju pokojnog premijera i dela pristalica DS-a.
Koga je ovaj slogan tešio, nas ili njih? I ko smo mi, a ko oni, uostalom? Takođe, primetna je ograničavajuća svest – odjednom se ne želi više od života! Što je sigurno, sigurno je!
1996: Počinje drugi vek čarolije
Za prvi Fest posle 100. rođendana filma nagrađeni smo još jednom ljigavom parolom. Indikativno je da u njoj nema ničeg političkog. Više koncipiran da smiri nego da rasplamsa emocije, ovaj slogan razgaljuje akademski Beograd aluzijom na romantična, predratna sećanja, na koji god rat da mislimo.
Kada više nije mogla da se sakriva činjenica o ratu (ili porazu, zavisno ko šta voli), te godine su nam vraćena sećanja „dobrog starog Beograda“ i na „Zlatno burence“ od baruta. Kad imaš ovakav stari Beograd, prosto poželiš komunistički novi. Ali, čekaj, zar nisu ’96. i dalje komunisti bili na vlasti? Zašto onda pominju stari Beograd? Nešto ne štima. Ili je, naprotiv, sve naštimovano za „ stare“ Beograđane. Samo još da siđu do reke...
2009: Registruj se
Stigli smo, skačem, na ovogodišnji Fest. Konačno slogan koji nema igru sa rečju Fest. Možda to i nije tako loše. Ali, u pitanju je prilično neambiciozna parola, koja nas s jedne strane podseća na šofersku, a s druge na internetsku, forumašku administraciju. Ali, šta hoće time da nam poruče, nije baš jasno.
Verovatno da, shodno dočeku Nove godine, i ovaj događaj treba da protekne u prigušenoj atmosferi. Jer, predsednik je rekao da ova godina neće biti tako „dobra“ kao prethodne. I verovatno buduće. Ali, kakve to veze ima s Festom kad će poseta biti dobra kao i uvek, pošto su ljudi željni slave, druženja i grejanja uopšte? Ta činjenica pomalo obesmišljava samo postojanje propagandnih slogana.
Zanimljivo je da potpisnik ovih redova, kao ni cela redakcija Popboksa, nije uspeo da se akredituje (registruje!) za ovaj Fest ’09. Ali, to nije razlog zbog koga je ovaj slogan loše plasiran. Ruku na srce, mogao je i gore da prođe.
2003: Dobro došli u Festopolis
Zoran Đinđić je ubijen tri dana posle ovog Festa. Veza između ovog slogana i tog događaja isuviše bi pripala slobodnom a nimalo duhovitom tumačenju. Zato ćemo se ovde uzdržati od konotacija, kao i procene da li to ovaj slogan čini glupim, pametnim, zlim ili hrabrim.
Zato je njegovo mesto na ovoj listi negde blizu sredine. Ne previše duhovit, ali ni patetičan, dovoljno filmičan, ali nedovoljno moderan. Zagonetan ali nejasan, ovaj slogan nit’ smrdi nit’ miriše. Da li je akcenat na „dobro došli“, ili u aluziji na film Metropolis Fritza Langa, odgovor je u boci.
Ako je ovo drugo, da li je to zato što je Fest grad budućnosti, ili zato što je totalitarni grad? Ili, samo zato što je u pitanju film? Sva je prilika da bi se autori ovog slogana pozvali na ovo poslednje objašnjenje. I pogrešili bi: ono je najdosadnije.
1971-1975: Hrabri novi svet
Pogrešno se misli da Fest pre ’88. nije koristio slogane. Bilo ih je dva - jedan u prvoj, drugi u drugoj polovini 70-ih. Razlikuju se od današnjih po tome što su, valjda po uzoru na plansku privredu tadašnjeg samoupravljanja, korišćeni po sistemu petogodišnjeg isteka vrednosti. „Hrabri novi svet“ predstavlja prvu petoljetku Festa. Poznatiji naslov Huxleyjeve antiutopije Vrli novi svet, ovde je promenjen u hrabri. Upravo je izbor tog prevoda glavni problem ovog slogana.
Iako je nesumnjivo Fest tada bio veći festival nego danas, iako je zaista bio festivalski centar istočne Evrope, sa zapadnim gostima, i dalje je pitanje ko je tu bio toliko hrabar u zemlji koja se odjavila Varšavskom paktu još ’48.
Sem Tita pre i rusofila posle, tih godina - niko! Ali, zato je Fest uživao hrabre vrle žurke, sa gostima koje smo u hrabrim vrlim reportažama videli tri miliona puta. Sve sa našim hrabrim javnim ličnostima, koje su, gle čuda, ostale na medijskoj sceni do danas.
Ali, ako je Fest tada bio tako velik i hrabar, zašto nije doneo talas poput novog nemačkog, francuskog , holivudskog, japanskog, češkog, italijanskog... Zato što nikoga tu i tada nije zanimao film, kao ni politika, već samo bezbedan, nesvrstan provod privilegovanih Jugoslovena, Srba i Beograđana koji đuskaju sa slavnim zapadnjacima na vikendu u balkanskoj Provansi. Bar da su se smuvali s nekim na tim žurkama!
Međutim, osim Dragana Babića i Liv Ulman, nešto i ne znamo za slavne primere. Možda je problem bio u slabom znanju engleskog. Zato im je ostao ceo hvalisavi javni život Boje mraka, u kojem će i danas, promuklim beogradskim dijalektom, dokazivati da imaju više svetskog iskustva od anonimnijih, getoiziranih (novih) Beograđana, koji znaju engleski, ali im to ne vredi mnogo.
1995: Grickajte Fest film po film (radni slogan)
Za ovaj slogan se ne može reći da nit’ smrdi nit’ miriše. Ali, na šta ovaj sir smrdi, nije sasvim jasno. I da li su posetioci ovog Festa isti oni miševi iz onog Kusturičinog govora 2008, ne znamo. Ali, znamo da je Kusturica baš na ovom Festu proglašen za predsednika Saveta Festa!? Bolje da proglasimo ovo slučajnošću i da sive ćelije koristimo za rešavanje pametnijih zločina. Od ovog može samo da nas zaboli glava.
2004: Svi su na Festu
Ovo je jedan od slogana koji bi bili zanimljiviji da se tiču nekog većeg festivala. Ovako nemamo ništa od ove sugestivne reklame (ako plakati nisu okačeni i u Parizu), sem aluzije na malograđanštinu beogradske čaršije.
Fest ’04 je ujedno i prvi Fest posle Đinđićeve smrti. Da li to znači da autori ove kampanje govore da su svi na Festu umesto da budu na ulicama? Naravno da ne znači. Ovde smo sigurni da je u pitanju slučajnost. Nažalost, to je i problem ovog slogana.
2007: Da li si kadar za Fest
Jedan od duhovitijih, i verovatno šampion u disciplini igre reči. Kadar, kao jedinica filma, kao osoba u radnom odnosu i kao pojam vrline, tiču se različitih ciljnih grupa koje pokriva ova kampanja. Ali, da je ovo bio zaista opasan festival, slogan bi zauzeo više mesto. Ovako, dislociran od vremena i prostora, on simboliše našu kulturu. Zanimljivu, ali zakasnelu.
2000: OsFesti se
Možda najpolitičkiji slogan Festa. Sa direktnom namerom da se suprotstavi režimu Miloševića na poslednjem Festu njegove kvazivlasti, danas ovaj slogan ima samo jednu manu: danas bi bio mnogo potrebniji. Tada nije imao nikakvu propagandnu funkciju. Svi koji su mogli da ga razumeju, znali su stanje stvari i bez slogana.
Iz ove perspektive vidimo da je on više koristio da sazove istomišljenike, nego da probudi neosvešćene. Pa, gde ste sad, istomišljenici? U nekakvom budžaku? Ili mislite da je svest ipak pobedila? Ako je tako, onda smo sve vreme u gadnom nesporazumu. Čini se da vas je i jedan filozof, rodom iz Bosanskog Šamca, pogrešno razumeo.
1992: Snovi otvorenih očiju
Jedan vrlo narkofiličan slogan, u priličnom skladu s datom godinom. A i nije da nema veze s filmskom umetnošću. Romansirani građanski stih je, za razliku od mnogih urbanih medijskih „pesama“ devedesetih, ovde u priličnoj harmoniji s lirikom Mire Marković. Možda mu je tu i mesto. Jedan od kičerastijih, ali i inteligentnijih slogana.
1991: Povratak u bioskop
Na prvi pogled zvučan, ovo je jedan prilično nemaštovit slogan. Zato nikoga nije ni uvredio. Možda je i to njegova prednost, ne mora svaka parola da bude značajnija od filmova. Problem je taj što je lament nad propašću bioskopa već tad bio stereotipan, iako bioskopi još nisu propali.
U stvari, to je bila najava vremena kada će bioskope u Srbiji zameniti festivali. Danas, od festivalskih koktela niko ne stiže da ode u pravi bioskop. Ali, to i ne mora da bude tako loše. Loš je lažni pesimizam, kao i lažni optimizam nepreciznih slogana poput ovog.
2008: Izađi na Fest
Ovaj slogan je delovao provokativnije kada se pojavio zato što je tada Fest organizovan uoči predsedničkih izbora. Delovao je kao da se sprda s poltičarima, samim tim dokazujući demokratsku prirodu tadašnjeg režima. S jednogodišnje distance, ova kampanja izgleda kao još jedna farsa agencijskih krugova, koji su uvek vladali kulturom ove zemlje više nego što su političari vladali njima.
Zato su oni oduvek smeli, a danas i svi mi smemo, da „hrabro“ pljujemo političare. Ali nešto nam nije mnogo bolje od toga, a o kulturi da ne govorimo. Možda su agencije te koje je trebalo ispljuvati, i onda i sad. Uf, ali tamo imamo mnogo prijatelja i kolega... Nećemo njih! Vidimo se na brodiću...! Ili u „Ani“!
1988: Više od života
Ozbiljan, hladnokrvan slogan, koji se možda i jedini na ovom spisku tiče prvo filma pa onda svega ostalog. A i to ostalo, kada se učita u ovaj naslov, govori o buđenju svesti više i niže klase, a ne o zaštiti srednje. To jeste prva godina Miloševića, ali i poslednja godina na vlasti tadašnjeg Predsednika SR Hrvatske Ante Markovića.
Bigger the life, za one koji ne znaju, jeste i film Nicholasa Raya iz 1956, o pater familiasu koji poludi od eksperimentalnih lekova pa pomisli da je Abraham, a da mu je porodica žrtveno jagnje. Ali, taj film govori i o svesti srednje klase koja je omogućila takvu patologiju. Naravno, pitanje je da li je na taj film iko pomislio kad je Festu kumovao ovim sloganom. Zato je na nama da mislimo. Watson, you are a genius!
2007: Fest Forward
Pomalo ismejan slogan zato što je neko rekao da on znači da taj Fest treba premotati. Čudno je da je pomenuta asocijacija ispala jača od direktne asocijacije na budućnost u vremenu potpune pat-pozicije domaćeg društva, politike, ekonomije i kulture, na čelu s filmom.
Premotati film nije uvek loša ideja, a gledati u budućnost možda i jeste, zavisno od toga da li će u njoj vladati isti pauza kao danas. Ali, ako prihvatimo da je ovaj slogan na stranom jeziku, videćemo još jedno značenje. Fest na nemačkom znači jako. Dakle, o pauzi nema ni govora.
1995: Svetlost
Možda i najpretenciozniji slogan Festa, ali bez nastranih stilskih indikacija. Te godine, i pored mraka i poraza, rat u Bosni i Hrvatskoj je okončan. Zato se i pojavio trag svetlosti (Lumière), na jubilej veka filma.
Sto godina pre toga francuski radnici su izašli iz Lumièrove fabrike. Gde su otišli? Pa u bioskop kod gazde, da vide sebe u slobodno vreme. A da li će naše vreme ikad biti na ovaj način oslobođeno filmom, pokazaće zauzetost neke druge kamere. Možda Patheove.
1975-1981: Najbolji filmovi na svetu
Ovom sloganu maštovitost nije najveća vrlina, ali jedna stvar je sigurna. Ovo je jedini slogan koji se može podvesti pod pojam propagande. Ovde nemamo izakulisnu šifru, niti inerciju mesne parole koja postoji sama zbog sebe. Kad bolje pogledamo, ova reklama nije ni tako glupa.
 
Fest, poput većeg londonskog, nije festival takmičaskog karaktera (kasnije je postao, ali u okviru sporednog programa). Za razliku od Kana, on ne mora da prikazuje samo premijere. I zato je ova nekompetitivna prednost u stvari najlogičnije rešenje za reklamiranje ovakvog događaja. To i jeste jedina prednost Festa u odnosu na A festivale – da može da prikaže skoro sve što hoće. Ovaj slogan govori da je neko nekad i želeo ono što je naumio, da postoji funkcija između misli i reči, dela i stvarnosti, tako daleka od uplašene psihologije savremenih srpskih medija, pune različitih programa, ali bez ijednog pravog kanala.
1999: Ti ideš na Fest
Ovaj Fest, mesec i po dana pre bombardovanja, nosi najnemoralniji, najbezobrazniji i najsatanističkiji slogan do sada. Shodno godini kojoj pripada, ako je doslednost merilo vrednosti, a u medijskom poslu jeste, ovaj slogan je pravo majstorstvo kopirajta. Ako postoji slogan-negativac, to je ovaj.
Ali, to je poput Dartha Vadera, vrhunski negativac. Neprijatelj s kojim se vredi boriti. Možda on zato pruža i preveliki kompliment periodu u kojem je smišljen. Ovaj slogan nosi dva značenja: prvo hipnotičko, koje govori o omađijanosti publike u vrhuncu zla i gluposti, i drugo, inertno, koje govori publici da reklamirao se Fest ili ne, ta publika će na Fest doći, jer šta drugo da radi pod embargom, u najrepresivnoj zemlji Evrope.

Northrop Frye je rekao da je satira poslednja faza svakog umetničkog ciklusa. U njemu beznađe dominira, sa svojim razjapljenim čeljustima, gde dobrota više ne postoji čak ni kao zračak nade. Ali, baš zato je zlikovcima u satiri dupe okrenuto naopačke – zlo tada osvaja ceo prostor, jer je to poslednje što će osvojiti. Za razliku od analize prethodnih slogana i slobodnih interpretacija mašte njihovih autora, ovde možemo da se opkladimo da su autori ovog slogana stvarno čitali Northropa Fryea.
Naravno da u ovom sloganu od prave propagande nije ostalo mnogo, on je pre satirično-umetničko delo koje je te godine po svojoj upadljivosti uspešno pariralo prikazanim filmova. Taj slogan je predstavljao teorijski kraj Miloševićeve epohe, i za razliku od sledećeg, opozicionog OsFesti se, u njemu je bilo mnogo više istine o represiji tadašnjeg režima.
Ovaj slogan izrečen je u imperativu prezentu drugog lica jednine (a koje ovde ima ulogu istorijskog prezenta koji govoreći o prošlosti istovremeno proriče budućnost, imajući najzad i funkciju imperativa). A imperativ, kao i jednina, ovom sloganu savršeno pristaje. Za razliku od njega, u pravom imperativuOsFesti se drugo lice jednine, sa svim svojim novotalasnim paket angažmanom, deluje seljački.
Često u domaćim rock tekstovima i emisijama ne znamo da li urbani edukuju seljake, ili zapravo sazivaju sami sebe u kakofoniji džungle, znajući da jedan poziv menja sve, jer ima neka tajna veza za sve njih. U ovakvoj psihološkoj zavrzlami hipnoza možda i nije tako negativno rešenje.
Ali, za hipnozu je potrebna tišina. Ko to tamo peva?
2002: Fest inteligencije
Da se ovaj slogan uklopio s programom tadašnjeg festa, zaslužio bi prvo mesto. Ovako, njegov problem je što je išao malo ispred svog vremena i programa. Malo više.
Ovo je takođe bio blago potcenjen slogan. Inertno kritikovan za snobizam, nadmenost i samoprecenjenost, on je zapravo imao samo jedan problem. Pozivao je publiku na ono što ona ne želi.
Ako postoji slogan koji odražava period Đinđićeve političke poruke (ne vladavine DOS-a), to je ovaj. Politike koja se nije bazirala na spoljašnjim manifestacijama promene, već na razradi detalja, na otklanjanju ne samo krupnih već pre svega sitnih prepreka u borbi protiv korupcije. Na oštrom sprovođenju zakona, gde se pažljivo definiše veći od manjeg prekršaja, učinak od sabotaže, krivična od moralne odgovornosti svih nas u vremenu kada je bilo vrlo lako pogrešiti.
Taj dedukcioni, lustracioni, politički sistem bio je ništa drugo do test ineligencije. Inteligencije da se prepozna zlo onda kada je skriveno, pre svog genocidnog ispoljavanja. Ta vrsta strategije, koja najviše napada po sredini naše svesti i vaspitanja, pokazala se teškom i opasnom za ovdašnji kulturni centar, koji se posle Đinđićeve smrti brže-bolje ponovo okrenuo režiji borbe protiv bivšeg režima, znajući da mu taj film najbolje ide od ruke. Ratna drama o sukobu „nezaštićenog“ kruga dvojke protiv „slobodnih“ radikala, „napunjenih“ socijalista, i „nedodirljivih“ tajkuna. Film o onim neprijateljima pomoću kojih naša građanska klasa jedino uspeva da deluje inteligentno.
1. mesto - 1991: Povratak u bioskop 2 (radni slogan)
Ovaj slogan obeležava vrhunac karijere Nebojše Đukelića kao selektora Festa. On je ujedno i selektor čiji je mandat prekinut bez njegove volje i znanja, par godina kasnije. Tih godina, 1993. i 1994, Fest se i nije održavao.
Ako su svi ostali slogani bili neka vrsta igre reči, ovaj je igra s brojevima. U stvari igra sa jednim brojem koji menja stereotipnost naslova bez njega. Broj dva jako je simboličan za našu sredinu.
Podela našeg društva na dve Srbije diže kosu na glavi medijskim urednicima mnogo više od psovanja najviših funkcionera. To je takođe broj jednog tramvajskog kruga. Sem toga, broj dva govori dualističkim jezikom o podeli na dobro i zlo i čini osnovu binarnog i računarskog sistema, označavajući bazu za merenje najmanje količine informacija – bita.
Ali, vratimo se na početak liste. Za umetnost, ponajviše filmsku, broj dva označava nastavak. A poznavaoci žanra, za razliku od Festmana, dobro znaju da je kontinuitet u žanru svedočanstvo o umetnosti u kretanju i da narativne promene predstavljaju mitološki izvor svake kulture. Ta vrsta dramskog pokreta i jezičke dinamike hronično je potrebna domaćoj sredini, možda zato ona do 21. veka i nije dozvoljavala žanrovsku teoriju.
Zato se ovaj slogan i nije pojavio na plakatu, zato zaslužuje mesto broj jedan. Umesto pretencioznih reči, ili bežanja od njih, umesto Festa bez slogana, što je takođe linija manjeg otpora, ovaj broj govori da je (filmsko) vreme kružno i da je simbolički kontinuitet preduslov svake medijske komunikacije.
Fest 1991. godine, za „memoriju boje mraka“ možda i sa najboljim programom (Kaurismaki, Jodorovski, Van Sant, Almodovar, Lungin u najboljim i John Huston u poslednjim godinama), festival je u kome su se program i kanal konačno ukrstili. I kao što je Sava centar fizički na Novom Beogradu, a duhom i imenom pripada centru, tako ovaj slogan podseća na bioskop u Balkanskoj ulici, ali čiji duh pripada najvećem predgrađu.
„Dvadeseti oktobar“, jedini bioskop koji je imao salu II, salu uz stepenice, prikazivao je smešno krvave filmove koji će se pokazati značajnijim od većine filmova prikazanih u „hrabrom“ novom svetu festivalskog Beograda. Simboličnog imena kao i Fest 1991. (održan mesec dana pre 9. marta), ovaj ugašeni pobednički bioskop govori o drugom oslobođenju Beograda, novom Festogradu koji će, umesto interesnih dogovora unutar društvenog mraka bezbednosnih sala, nuditi pravu svetlost umetničke slave.
One u kojoj ravnopravno učetstvuje i publika, koja može da izađe iz sale da bi kupila semenke i šibice, da bi se ponovo vratila u bioskop. A, onda ponovo napolje, pa opet unutra, kao u akcionoj sceni, kao da gleda film kod svoje kuće.
Ima li neko upaljač?


Popboks 19. 02 2009

понедељак, 2. јул 2012.

Veznici filma



Na pitanje da li je naša kinematografija u krizi ili ne, Palićki filmski festival je dao odgovor više puta - stvarnost je ta koja je krizna, a film će iz krize izaći kada tu stvarnost prikaže. 

Uprkos drastično smanjenom budžetu, festival je obeležio odličan domaći i strani izbor filmova među kojima su Paralele i sudari ozbiljno konkurisale glavnom Takmičarskom programuU selekciji Paralele i sudari izdvojio se film Zift, Javora Gardeva (Gorki list Tollerance Award Međunarodnog žirija kritike). Ova bugarska verzija Grada greha počinje kao stripovska parodija na film noar, smeštena u Sofiju 60-ih. Do kraja filma videćemo da Varšavski pakt kao mitska pozadina priče najavljuje novu ikonografiju koja u sledećem veku može da zameni Kaliforniju 30-ih ili Njujork 50-ih.


Moskva, Belgija, Christophea van Rompaeya (Specijalna nagrada žirija) je film o sredovečnoj Belgijanki u emotivnom rascepu između bivšeg muža intelektualca i kamiondžije koga je upravo upoznala. Kroz ljubavni trougao ostvarena je zanimljiva socijalna inverzija, budući da kamiondžija izgleda kao renesansni umetnik, a intelektualac kao trgovac. Film je bio u tesnoj konkurenciji saNajsrećnijom devojkom na svetu, rumunskog reditelja Radua Judea, dobitnika Palićkog tornja za najbolji film.
Na Paliću je održana i tribina „Film u tranziciji - Tranzicija na filmu“, povodom 20 godina srpskog filma. U pitanju je uslovno shvaćeni jubilej (1989-2009) sa namerom da se rekapituliraju postkomunistička dešavanja u i oko domaćeg filma. Tribina se savršeno uklopila u program festivala, budući da je, kao po dogovoru, najzanimljiviji događaji ovog festivala bila upravo niska od četiri domaća debitantska filma: Neko me ipak čeka Marka Novakovića (Specijalno priznanje Međunarodnog žirija kritike), Tamo i ovde Darka LongulovaĐavolja varoš Vladimira Paskaljevića i Obični ljudi Vladimira Perišića.
„Koju poziciju zauzima umetnik u Srbiji?“, „Kakva je veza koju umetnik uspostavlja sa okolinom u kojoj živi?“, „Kakva je njegova veza sa publikom i sa kolegama?“ – pitanja koja su razmatrana na tribini, kroz metaforu su razmatrala i ova četvorica reditelja u filmovima o zajednicama koje se dezintegrišu ostavljajući pojedinca da traga za drugačijim kolektivom.
Paskaljević to čini slikajući galeriju mikrosituacija koje govore o klasnoj nepravdi, Lungulov putem stranog protagoniste koji svojom pojavom menja ustaljene odnose Beograđana, Novaković analizom polne diskriminacije, a Perišić problematizacijom vojne etike na streljačkom zadatku.
Svi ovi filmovi problematizuju pitanje skupova i podskupova u Srbiji, poručujući nam da dok ne pronađemo inspiraciju u sociologiji svog okruženja, nećemo razumeti stvarnost u kojoj živimo. Veza ima različitih. Neke ne razumemo (kao Perišićevi junaci), neke ignorišemo, nalik junacima iz Paskaljevićevog filma, neke nam, kao parovima kod Lungulova, potpuno izmiču. Ali ipak, hteo to da primeti ili ne, svaki junak iz pomenutih filmova, povezan je sa svetom koji ga okružuje.
Tek kada povežemo bukvalno i simboličko značenje pojma veze, shvatićemo da su sva drevna stvaralačka rešenja upravo odgovori na pitanje: „Kako sebe i svojsvet predstaviti svojoj okolini, a da ona pritom sazna nešto što nije znala pre?“
Baš zato u zemlji koja čuva tajnu uspešnog povezivanja nema velike kulture - u Srbiji niko ne razmišlja o svojoj vezi sa okolinom, niti o njenim značenjima. Veza je ovde sredstvo lokalnog uspeha, umesto da bude stvaralački, viši cilj.
Ali, ako privilegovani, razmaženi i stidljivi ne žele da nađu inspiraciju u svojoj vezi, onda ćemo to uraditi mi koji smo pored njih. O tome govore srpski fimovi sa 16. Palića. Filmovi koji ne govore o „nama“, već u kojima, napokon, „mi“ govorimo o „njima“. I to preko veze!

28. 07 2009

                                  Skriveni svet


Palićki festival dokazao je svoju autentičnost. Suprotno od Festa koji hoće da se prikaže kao etablirani festival, a zapravo je alternativan, Palić želi da se prikaže kao alternativan, a zapravo je - etabliran.
Palićki filmski festival najveći je filmski festival u Srbiji. Njegov obim nije marketinški isturen u prvi plan jer bi ta činjenica verovatno poremetila utabanu predstavu o Festu i novu predstavu o Cinema Cityju, a koje zarad opšte kulturološke bezbednosti ne bi trebalo da se menjaju. A veličina Palićkog festivala zasenjuje i njegovu selekciju: programa, iako pažljivo osmišljenih, ima toliko da sama reč „selekcija“ gubi na značenju.
„Paralele i sudari“, „Mladi autori Evrope“, „Novi mađarski film“, „Novi izraelski film“, „Dečiji film“, „Mnoga lica 1968“, „Eco dox“, takmičarski program i tri retrospektive, čine ovaj festival tako sveobuhvatnim i raznolikim da festivali A kategorije deluju veći samo iz administrativnih razloga.
PALIĆ 2008 - Egzotičan i urban
Ali, u imidžu i manifestu samog festivala, kvantitet filmova pomalo je skriven kao propagandna činjenica. Ima nešto vrlo mudro u toj palićkoj strategiji koja želi da iskoristi komercijalni potencijal, a da pritom ne upadne u zamku revijalnog događaja.
Iz (ne)svesne želje da se predstavi kao festival drugačijih kulturoloških mogućnosti a ne osnovnih marketinških tokova, na Paliću je sve u znaku broja dva. Dvojezično govorno područje, dva koncerta za veče, po dva filma dnevno u najvažnijim programima, dva štranda na Palićkom jezeru (muški i ženski), dva hotela (Park i Jezero), dva dobitnika nagrade „Aleksandar Lifka“ (Ken Loach i Goran Paskaljević), dva grada u okviru festivala (Palić i Subotica).
Kiša koja je trajala tokom većeg dela festivala kao da je samo pojačala ovu urbanu misteriju, pružajući celom događaju magloviti veo, prikrivajući revijalno šarenilo tako potrebnom nijansom kamuflažne tamnozelene.
PALIĆ 2008 - Egzotičan i urban
Palićki festival je po koncepciji egzotičan, a po imidžu urban. Ova kontradikcija najzanimljivija je u prikazanim evropskim filmovima u kojima ničeg ideološki evropskog nema. Pobednički film, izraelski Valcer sa Beširom, neevropski i po produkciji i po stilu, zaista simboliše originalnost ovog festivala, navodno ksenofobično kontinetalnog, a u suštini, globalno univerzalnog.
Palić, iako festival evropskog filma, pruža sliku Evrope koja se izborila sa svoj filmski identitet. Stoga Evropa na Paliću nije više reč za kontinent, već novi gradski žargon za svetsku produkciju.

30. 07 2008

                    Hej, donji Sremci na severu Bačke


Po svemu što znam, koncept Palićkog filmskog festivala liči na izazivanje filmske istorije i njenih postojećih tumačenja. Dovodeći zaboravljene rediteljske zvezde, uglavnom iz susednih zemalja, Palić ubija dve muve jednim udarcem. Muvu koja tvrdi da je istočnoevropski filmski prostor kinematografski inferioran, i muvu koja nam skreće pažnju s činjenice koliko savremeni film duguje velikanima s tih prostora.

Zvezde Palićkog festivala predstavljaju samu elitu svetskog filma, pomalo izolovanu od trenutnih istorijskih ciklusa; a kada je ovde, na Paliću, ta elita je, na sreću, i geografski pomerena od osnovnih medijskih tokova Srbije (tj. Beograda).
Palićki filmski festival ima koncept možda najbliži minhenskom. Tamo se neguje reputacija onih autora čija je slava iznad sociopolitičke popularnosti trenutno poznatih. I palićki izbor zvezda (i dobitnika počasne nagrade „Aleksandar Lifka“) precizno bira sivu eminentnost posleratne istorije filma: Peter Bačo, Margaret fon Trota, Ištvan Sabo, Jirži Mencl, Dušan Makavejev, Mikloš Jančo i, ove godine, Ken Louč. Karakterološki dizajn Palićkog festivala (filmovi definisani kroz kontekst umetničke slave, a ne kroz interesnu političku korektnost autora) čeka da zvezde ovih velikana obrnu krug i ponovo bace svoju svetlost na pravu filmsku umetnost.
Filmovi koji se prikazuju na Paliću ne podsećaju nas na zapadni komercijalni diktat. S druge strane, to nisu ni filmovi koji nas prisiljavaju na ideološku suprotnost Zapadu. Poput postmoderne teorije, program Palića ne prikazuje eksperimentalne filmove, već nas navodi na eksperiment s filmskom percepcijom i njenom klasifikacijom.
Eksperimentalan je, naime, način na koji su ovi filmovi grupisani: pruža nam se treća mogućnost posmatranja filmova, tako lekovita za ovdašnje grube i predvidive, polarizacione medijske sisteme. Ovo nije festival ni propagandista, ni disidenata, niti avangardnog, kao ni konvecionalnog filma; ovo je festival nezavisnog filma, koji od nas traži da rastumačimo u kom pravcu se kreće savremeni film i da mu upravo mi damo pečat današnjeg vremena.Palić zbog toga nije tipičan festival u Srbiji, zemlji koja troši energiju na održavanje statične kulture, zamrznute u svojoj nepromenljivosti. Upravo činjenica da Palićki filmski festival formalno jeste srpski a sadržinski i idejno nije čini pobedu filma i naše kulture u njoj. Manje od drugih domaćih festivala, Palić želi da se ugradi u umetnost koja se kreće njenim bioskopima. On pušta umetnost da živi u svom prirodnom kretanju i čeka ishod koji će iz tog života sazreti.
Dok drugi domaći festivali poručuju: „Filmski svet je stigao kod nas!“, Palić odgovara: „Kod nas se film ponovo vraća u svoj svet!“


Popboks 18.07 2008