уторак, 28. август 2012.

Pametan posle bitke



Ovaj tekst je kritička analiza srpskih demokratskih medija, povodom njihovog izveštavanja sa Parade ponosa, održane u Beogradu, 10 oktobra 2010. Predmet kritike nisu učesnici parade već mediji koji su paradu pratili, pre svih novinari TV B92.

Da li je huligansko nasilje medijski zanimljivo? Da li su huligani novost? Zar vesti o ekstremnim navijačima koji ruše Beograd ne vidimo i ne čujemo svake sezone, decenijama unazad?
Domaći mediji, a najviše B92, nisu izveštavali samo o paradi, već i o drugoj, protestnoj strani ovog događaja. Ko je novinarima rekao da moraju to tako da rade? Savest objektivnog izveštavanja? Zapravo, svi mediji koji su izveštavali o ovom događaju, izveštavali su o obe strane događaja – o paradi i o protestima protiv parade. To se ne može zvati objektivnim izveštavanjem, već sedenjem na dve stolice.
Da li je parada uspela ili nije? Činjenice kažu – da, medijski utisak – ne. Shvatate li šta se desilo? Uskraćena je verifikacija pobede; to je skoro kao da su nam pokradeni izbori.
Pođimo od činjenica. One su, ipak, na strani učesnika parade, budući da je parada održana. Ako demokratski novinari ne misle da su činjenice dovoljne, zašto ne bi to prećutali, u ime demokratije? Ćutanje je demokratsko pravo, za razliku od krađe ideja i krađe frekvencija svakoga ko želi da ispadne oboje – i muževan i liberalan.
Da li je „neuspeh“ parade posledica primitivne svesti huligana ili nedovoljne zrelosti demokrata u interpretaciji svoje pobede, onda kada je signal o toj pobedi ometen? To se upravo i desilo: ometači signala uspeli su da skrenu pažnju sa parade na huliganske protestante.
Pobeda parade ponosa nikada u Srbiji neće biti fizička. Ne mogu se po snazi meriti lezbejke i homoseksualci sa navijačima i dobrovoljcima. Ali pobeda slabijih može se ostvariti simboličkim putem. Kada pogledate sve te evropske gej festivale, nije valjda da stvarno mislite da je to pravi voz koji ide kroz svet i nosi poruku ljubavi? Ne, ta ljubav je reč visoke kulture, koja je značajem postala stvarnija od ratničkog iskustva, onda kada su moderne slike zapadnjačke stvarnosti nadjačale aristokratski teritorijalni fetiš.
Da li demokratski mediji misle da je ovo bila borba za teritoriju? Moj si Beograd našao da rušiš? Ako je tako, srodni su huliganima.
Ovde se mešaju dva pojma, pitanje hrabrosti i pitanje liberalizacije. Heroizam učesnika parade, pa i mnogih novinara na toj strani, postao je znak ratničkog, a ne pacifističkog iskustva. Mnogi šetači, žene i muškarci, čak i nesvesno, ispoljavaju komandu muževnosti baš tamo gde se traži sloboda bipolarnosti.
Zašto su huligani ispali interesantiji od liberala? Kako to da su staromodni tipovi popularniji od modernih likova? U Britaniji postoji pravilo da se huligani na utakmicama ne slikaju novinarskim kamerama zato što, sem pažnje javnog tužilašta, oni ne zavređuju širu pažnju javnosti.
Pod izgovorom zaštite članova parade, centar pažnje skinut je sa šetača i premešten na nasilnike, po ko zna koji put. Dakle, činjenica da su huligani fizički jači poznata je, ali da su bolji medijski stručnjaci od B92, to smo mogli samo da pretpostavimo!
Kršenje ljudskih prava nalazi se ne samo u činjenici da je parada ometana, već u činjenici da ne postoji nikakav medijski program za gej i lezbo populaciju. Ne postoji kulturološka ili subkulturološka svest, koja bi barem na taj dan učinila da učesnici parade postanu zvezde programa. U Srbiji, oni to nisu uspeli, jer su mediji koji ih podržavaju više izveštavali o huliganima nego o učesnicima parade, i zato što naši mediji ne funkcionišu po principu programa, već po principu krađe programa od svih postojećih izvora informacija. Ako skup tih informacija nema jasnu poruku, to se ne može nazvati objektivnim izveštavanjem, već proizvoljnim nagomilavanjem javnih znakova.
Nisam bio na paradi, pa ne mogu da govorim o svojoj hrabrosti. Ali mogu da govorim o nedostatku liberalnog iskustva kod naših najhrabrijih intelektualaca. Pojam modernizacije, seksualnih sloboda i prava na opredeljenje deo je uticaja masovnih medija. Tiče se i nezavisnosti medijskog prostora, mogućnosti da svaka javna scena ima pravo na svoju publiku. Situacija da svako ima pravo na sve, zove se komunizam, a ne liberalizam. Upravo u tom ključu nalazi se problem modernizacije u Srbiji. Treba da postoji program za paradu ponosa i publika za to, kao i program za tradicionaliste i njegova publika. To ne treba da bude jedan, već treba da budu dva programa.
Ali srpsko društvo i javno mnjenje naviklo je, kao jedinstveno telo, da čeka paket informacija koje će biti uvezene ili proizvedene. To se, drugim rečima, zove borba za fizičku prevlast. To nije borba za nezavisnost, niti je borba za modernizaciju društva, već način da društvo ostane bezbedno u kolektivnoj autorizaciji ideja emitujući oba programa – istovremeno.
Mislim da se desila velika pobeda u borbi za slobodu građanske svesti u Srbiji. Deseti oktobar za mene je srećan dan, kada je David uspeo da Golijatu zabije gol u gostima. Parada ponosa bila je trenutak kada je varvarski džin bio savladan putem praćke domišljatih. Ali avaj, naši mediji skoro da se ne bave Davidom (ako se i bave, to ne rade na atraktivan način), već Golijatom i njegovim atraktivnim dosijeom.
Deseti oktobar je dan promena u srpskom društvu. Ali te promene su nam otete iz ruku i prosleđene memoriji suprotne strane. Razlog tome nije sprečavanje događaja, već to što je slika o događaju ostala nezavršena.
Demokratski novinari, koji smatraju da ova parada nosi gorak a ne sladak ukus, trebalo bi da nauče da razdvoje osećanja od činjenica, privatni stav od profesionalne funkcije, ličnu želju od javnog nastupa. Jer ovoga puta, konačno, činjenice idu demokratama u prilog, dok utisak vara.
Laž je, za razliku od krađe, pravo profesionalnoga rada. U mogućnosti da to pravo primenimo nalazi se suština modernog duha. U navijanju za sopstvenu ideju, a ne za to da svako ima sve ideje! Tako se i postiže pluralizam i konkurentnost informacija na tržištu.
Ali samo poneke ideje na tržištu odnesu pobedu. Desetog oktobra senzacije sa huliganske scene pobedile su pacifiste, zato što pacifistički mediji nisu znali da treba da se drže svoje scene, a ne tuđe. Da podsetimo, to nije bio sportski dan.
Huligansko ometanje parade moglo je da se shvati i kao nezadovoljstvo gubitnika, dok su prave zvezde zaštićene i uživaju svoju upravo stečenu slobodu. Izveštaj B92 mogao je da izgleda baš tako, kao priča o novim zvezdama na sceni, dok okolo protestuju zbunjene mase šokirane publike. Nije ispalo tako zato što naši mediji nisu kompetentni da razlikuju scenu (vest), od publike (gledalaca). Takođe, kada bi mediji izveštavali na taj način, izgubila bi se muževna licenca programa o heroizmu žrtava, palih za demokratiju.
Srpka publika i inače nije orijentisana prema pojmu scene kao jednom određenom nastupu, već kao skupu scena koje može da pronađe u javnom prostoru. Tako se scena (predstava, vest), formira neodređeno, kao i publika (svedoci, demonstranti). Sa druge strane, u takvoj nejasnoći nalazi se mnogo skrivenih privilegija. U Srbiji je lako, pravo iz rok kluba doći na Utisak nedelje. Potrebno je samo, uz pomoć izbornog recepta DS-a, obratiti se statističkoj širini (komšiji, kolegi, rođaku, FB prijatelju), a ne ciljnoj grupi, koja je određena artikulisanom motivacijom nastupa. Ali to nije medijsko ponašanje, to je borba za medijsku teritoriju, nešto sasvim drugo od borbe za opredeljenje. U takvoj situaciji svako može da ukrade od svakoga, i svako sa scene može da pobegne natrag u publiku, u slučaju neuspeha predstave.
Postoji i tzv. neopredeljena poštena publika, ona koja nije ni protiv jednih, ni protiv drugih, koja samo čeka da joj neko zauzme pažnju. Ali ko je rekao da je ta publika važna u ovom slučaju? Pogotovo ove nedelje, kada se borimo za slobodu opredeljenja, odnosno za pravo izbora. Pojam zvaničnog nastupa stran je našim medijima; zato urednici svoje greške pravdaju srpskim mentalitetom, solidarišući se sa građanima u istom neznanju – u nesposobnosti da prihvate odgovornost za funkciju sopstvenog programa, kao i za njegov logični kontinuitet, sve u strahu od protivnika i drugačijeg mišljenja.
Većina građana Srbije, dakle, ne pripada ni jednoj strani ovoga sukoba. A dosta pripadnika parade ima prijatelje među huliganima i obrnuto. To je pravo stanje društva u Srbiji, koje prećutno obuhvata i jednu i drugu stranu. Ali to nije nikakva novost, to je bilo poznato i pre ovih događaja.
Teritorijalno je nemoguće razdvojiti ove dve grupe suprotstavljenih komšija. Ali medijski jeste, po principu različitih ukusa i afiniteta. Baš zato novine i postoje. Da formiraju različite kanale, koji će najmotivisanije predvodnike ideja stavljati u prvi plan, dok će neodlučni biti implicitno nagovarani da se opredele za uspešniji program.
Samo ako sukob ove dve strane bude isključivo medijski, desiće se pobeda liberalizacije, pobeda koja se ne tiče ratničkog, već simboličkog iskustva.
B92 mnogo voli ironične emisije o kiču, šundu i primitivizmu. U pitanju je izmišljeni protivnik, taman po meri njihovih novinara. U stvarnosti, naši tradicionalisti su mnogo inteligentniji, mada ih to ne čini modernima. A samo putem modernog razumevanja medija, moguća je pobeda liberalnih struja.
To opet ne znači da mediji moraju biti zatvoreni u studio. Naprotiv, to znači da naš privatni život treba da poprimi medijski karakter, a naša proizvoljna osećanja da se podrede javnoj artikulaciji želja. Deseti oktobar je bio dan kada su se mediji našli na karnevalu, a da to nisu sasvim razumeli. Nisu shvatili da treba da izveštavaju o žurci pozitivaca i o ljubomornoj konkurenciji inferiornih negativaca.
U pitanju je, dakle, borba za scenu. Nažalost, to su prvi shvatili oni koje B92 naziva intelektualno inferiornima. Verane, razmisli ponovo.
Ukoliko je stvarnost kontradiktorna, treba o tome razmisliti pre emitovanja, ako ne umemo – zovemo stručnjake. Ako ni oni ne mogu da pomognu, to više nije vest već skup anonimnih pokušaja da se privatni poremećaj predoči kao javna novost.
Ideja da su huligani zanimljivi može biti samo odlika životno neiskusnih ljudi. A zavodljivost huliganskog programa upravo igra na tu kartu, na kartu tuđih iskustvenih nedostataka. 
Taj ko smatra da su navijači zanimljivi neka dođe, na primer, na Novi Beograd, ispred bilo kog dragstora. Videće da ne postoji ništa dosadnije od navijačkih rituala. Mnogi navijači su, na samodestruktivan način, toga i svesni. Ali takođe su svesni i svog centra pažnje, svesniji od novinara B92, koji u želji da prikažu svoj „sportski“ programski duh, gube liberalnost svog programa, želeći da održe obe publike, i levu i desnu, kao i svi mediokriteti u Srbiji. Mediokriteti, opet, imaju pravo da to žele, ali deseti oktobar nije trebalo da bude njihov dan!
Većina javne Srbije želi da učestvuje u jednom-te-istom programu. Samo to je lokalni znak pobede. Ali to je, kako rekosmo, imperijalistički, a ne demokratski princip. Demokratski gledano, osoba A treba da bude predmet pažnje jednih, osoba B – drugih, C – trećih gledalaca. A prestrojavanje ovih grupa publike čini hit program. Samo takav sistem možemo nazvati nezavisnim medijem, samo višekanalnost označava pluralističku svest i pravo na individualno opredeljenje.
Liberalnost (iskustvo) i hrabrost (iskustvo), iako nisu suprotne, dve su različite stvari. Program tolerancije koji ukazuje na postupke netolerantnih, uvećava hrabrost svoje poruke, ali smanjuje njenu slobodoumnost. Polnim tj. rodnim, a ponešto i biologističkim rečnikom, naše medijske demokrate, opredeljuju se za radikalno muževni princip.
Hrabri koji žele da budu liberalni ponekad treba da sakriju svoju hrabrost. Hrabrost tera na obračun, tolerancija na izbor. Ratnička hrabrost u kontradikciji je sa paradom ponosa, ali eto, ne i sa protestom tradicionalista.
Neosporno je da ima pravih heroja među srpskim demokratama i novinarima. Ja stoga ponavljam da ne mogu da govorim o hrabrosti, pogotovo ne njima. Ali o liberalizmu mogu da govorim. Našim herojima nedostaje liberalno iskustvo demokratije. Oni su, u psihološkom smislu – strejt!
Veranu Matiću nedostaje liberalno znanje. Heroji demokratije bi trebali da budu heroji lucidnosti i makijevalizma, lukavstva i inteligencije, uz distancu poštovanja drugih, zavisno od izbora. A mogućnost da se društveno odredimo, od Kanta, Dekarta i Loka, postala je pobednička definicija stvarnosti, a ne zapišavanje teritorije ili neki drugi fizički dokaz života. Zato je informatičko doba u kojem živimo tako razvijeno u zemljama u kojima se ovakve parade dešavaju neometano. To nije zato što tamo ima manje tradicionalista, već zato što, putem kulture, tamo ima više svesti o simboličkom značenju savremenog života.
Ljudi koji misle da je proživljena stvarnost bitnija od simboličke stvarnosti, ne bi trebalo da rade u medijima, niti da se bore za modernizaciju. Jer baš to je suština ljubavnih parada – svesna poruka koja je određenija od toga „šta se stvarno desilo“, u profesionalnoj funkciji koja je jasnija od ličnog karaktera, u ličnom izboru bitnijem od nasleđenih korena i simbolima pobede uticajnijim od fizičke prevlasti.
Ali uspeti u Srbiji znači jahati oba konja istovremeno. To znači pokazati širinu iskustva koje vlada obema teritorijama, i ratničkom i pacifističkom. Ta energija prenela se i na najnežnije izveštače, jer ako odustanu od ratničkog programa, gube učešće u srpskom medijskom establišmentu.
Ali ovo nije bila bitka za primat, već za nezavisnost, ne za osvajanje, već za određenje, ne za kolektivizaciju, već za individualizaciju. Ali dok mediji, umetnici i intelektualci ne shvate da nešto mora da procuri iz ove „tajne veze za sve nas“, kulturna javnost neće učestvovati u demokratskim promenama. Nije pitanje da li ćemo ići napred, već da li će kultura konačno objaviti nekakvu vest o tome, na vreme. Trenutno su na sceni političari i navijači. Novinari i intelektualci beže od scene glumeći tajne žrtve zarad boljeg političkog sutra. Pa nemojte da budete žrtve! Došao je taj dan!
Život zrele osobe pun je uspeha i grešaka, pluseva i minusa. Stoga je profesionalac dužan da se opredeli kako će svoj život predstaviti drugima, kao pobedu (vlast) ili poraz (opoziciju). Obe funkcije su legitimne i mogu se menjati zavisno od političkih perioda. Ali biti i pobednik i gubitnik istovremeno znači uskratiti drugome mogućnost da se sa nama uporedi. Taj nedostatak komparativnog motiva svojevrsno je sabotiranje uzajamnih dogovora i rešenja u društvima koja ne žele da razdvoje privatno od javnog.
Srbija je do sada učestvavala u raznim promenama. Uvek su to bile političke promene, prećutane u dogovoru javnosti i politike. O tome piše i Stevan Pavlović u knjizi „Srbija – istorija iza imena“. Vreme je da nešto od toga dogovora konačno procuri i u javnost, da se okonča „ćeranje“ u Klubu književnika, a počne studijski rad, na ulicama.
Verane, Svetlane, Milena, Olja… prestanite da kukate, počnite da slavite. Ako ne osećate želju za slavljem, shvatite da je to vaš individualni, a ne kolektivni problem. Izlazak iz krize jeste situacija kada problemi postaju sve manje kolektivni, a sve posebniji i nezavisniji od vrha države. Nije država naš roditelj, sem ako nismo u diktaturi. U demokratskom sistemu od nas se traži zrelost da odvojimo nastup od osećanja, našu profesionalnu zrelost od naših intimnih nezadovoljstava. U demokratiji, individualnih problema je više zato što je vlast manja, a odgovornost građana, proporcionalno, veća. To je suština modernog društva: manjak odgovornosti na vlasti, višak odgovornosti na građanima i građanskim medijima.
Ko otvori sajt Peščanika ili B92, naći će poruke pravde, hrabrosti, istine, iskustva i morala. Kakve veze ti pojmovi imaju sa modernizacijom? Mnogo više veze imaju sa patrijarhalnom etikom „Obraza“. Karakter demokratskih medija možda jeste moralan, ali to nema veze sa funkcijom liberalnog programa. Nastup pravih liberalnih medija je internacionalna buržoaska borba sa ciljem da kukavice i loši ljudi imaju jednaka prava. Nemoralni ljudi koji su ravnopravni sa moralnima označavaju pobedu modernizacije. Pobedu u kojoj su sluge svrgnule svoje gospodare, jer gospodari nisu znali ništa drugo sem da ratuju i idu na dvoboje kada neko ospori njihovu hrabrost. Parada ponosa nije borba hrabrosti, već, naprotiv, borba za pravo na kukavičluk! Ta borba takođe zahteva hrabrost, ali ne aktivnu, već pasivnu hrabrost, onu koja nije cilj, već sredstvo.
Problem građanskih medija i intelektalaca nije u tome što se ne razumeju u politiku, već u tome što ne razumeju zabavu. Uzrok gorkog ukusa ove parade je taj što naši liberalni građani ne znaju da se zabavljaju, a pogotovo da to rade zvanično i javno, bez prećutne misterije bezbednosnog tipa. Lepo se vidi kako su mnogi domaći levičarski intelektualci preuzeli tuđe mesto onda kada su pristali na privilegiju statusa, drugačiju od sopstvenih reči. 
Ukoliko deseti oktobar nije bio dan za šalu, neko od demokrata trebao je šalu da izmisli. To je osnovna osobina liberalnih ljudi u (pred)revolucionarnim periodima, od Rusoa, preko Čehova do Dilana. Talenat da pronađu način kako da javno ispolje politički značaj svog dobrog raspoloženja. Vidi se da naši liberali ne znaju da se provode, isto kao što srpski glumci ne znaju da se pretvaraju. Ali, sve to govori da žurka tek počinje. Sledeći put, u Bulevaru  Zorana Đinđića! Legalise it!!


Peščanik 14. 10. 2010.