четвртак, 31. јануар 2013.

Teorija Arent


                                

Posle rasprodatih projekcija na Slobodnoj zoni 2012 , film o filozofkinji Hani Arent, u režiji nemačke rediteljke i glumice iz genereracije Novog talasa Margaret Fon Trota, prikazivao se redovno u našim bioskopima.

Film postavlja niz etičkih pitanja na temu ljudskog zla, ličnog morala i javne odgovornosti. Radnja je pretežno smeštena u Izrael 1963 kada je Arent, kao kolumnista lista New Yorker pratila suđenje nacističkom zločincu Adolfu Ajhmanu. Fon Trota preko ovog događaja objedinjuje život slavne autorke kroz njenu nemačku, američku i izraelsku karijeru. U Nemačkoj je prikazan njen mladalački ljubavni odnos sa mentorom, kasnije osumnjičenim nacističkim saradnikom Martinom Hajdegerom, u Njujorku njen društveni život sa nemačkim i američkim intelektualcima, a u Jerusalimu, odnos sa jevrejskim korenima koji će se u filmu okončati na gorak način. Izveštavanje sa tog sudjenja završiće se skandalom, kada će zbog kritike načina na koji je Ajhman medijski tretiran, razočarati svoje izraelske i američke prijatelje. Nepravedno upoređena sa bivšim mentorom Hajdegerom, Arent će upasti u nemilost svog privatnog i akademskog okruženja. Ostajući pri stavu da Ajhman nije monstrum, već beznačajna osoba na značajnoj poziciji, poslednja dela svoje karijere posvetiće temi ljudskog zla kroz pitanje - da li mediokritete treba predstavljati kao zločince? Da li ljude nesposobne da razmišljaju, treba postaviti na javni pijedestal osude, ili ih naprotiv, treba lišiti medijskog centra pažnje?

Iako Fon Trota postavlja zanimljivo dramsko pitanje, ne može se reći da je odgovor ovog filma podjednako jasan i dosledan. Možda je razlog to što je svoju junakinju povezala sa samo jednim od njena dva nemačka mentora. Drugog, Karla Jaspersa, ne pominje ni u jednom trenutku. A Jaspers je tvorac teorije o političkoj odgovornosti koju je Arent razvila u centralnom delu svoje karijere. Upravo on, različit od metafizičara Hajdegera, tumači pojam krivice kroz kategoriju pasivnog učešća u zločinu. Na njega se Arent nadovezuje u frazi Banalnost zla, tezom da velika zla ne čine fanatici i sociopate, već obični ljudi koji prihvatajući tumačenja države veruju da su akcije u kojima učestvuju normalne.
Jaspers je definisao pojam pojedinačne odgovornosti podjednako upotrebljiv i u mirnim razdobljima, dok ne primećujemo problem ni pred sobom ni pred drugima. Poruka njegovog dela je da nam veća opasnost preti od neutralnih prijatelja nego od agresivnih protivnika, pre od komšija i rodbine nego od generala i političara. Arent i Jaspers time deluju kao da odvlače pažnju sa glavnih krivaca u hijerarhiji zločina, ali ovo dvoje filozofa zapravo tumače ljudska prava unutar većih mera opreza. Po njima, pre i posle rata, najviše se treba plašiti skromnih anonimusa koji samo gledaju svoja posla, jer baš taj porodični moral onih kojima je lični život bitniji od politike, uzrokuje totalitarnu samovolju među vladarima.
Arent je tvrdila da princip po kojem tumačimo zločine, ako je logičan i opravdan kao Jaspersov, mora biti aktuelan i van vanrednog stanja. Drugim rečima, problem se može prepoznati, ne samo u nesreći već i u blagostanju (ako nam je dobro ne mora značiti da je dobro i onome pored nas). Zato je intelektualna hrabrost Arent široko uticajna, uključujući i opozicionu Srbiju na kraju prošlog veka. Njena teorija, zagovarajući autorizaciju reči iznad autorizacije mišljenja, ne govori toliko o pravnoj koliko o društvenoj represiji. Ona nas čini budnim pred svim oblicima nasilja, a ne samo onda kad je nasilje materijalizovano na sudu. Zato Fon Trota naglašava sudbinu Arent u trenutku njene negativne popularnosti. Svi koji su joj se divili napustiće je u trenutku njenog raspeća pa će i ona osetiti krst pojedinca koji se sukobio sa svojom a ne sa tuđom zajednicom.
Ali glavni argumenti Arent u ovom filmu ostaju neizrečeni. Njenu pravu odbranu nećemo naći u filmu nego u njenim knjigama koje naglašavaju da je status filozofa iznad statusa zločinca. Zapravo, nije se Arent postavila iznad jevrejskog naroda već iznad zločinca Ajhmana, a njena zamerka Izraelcima je to što nisu, poput nje, superiorni pred optuženim mediokritetom. Po njoj, zločinu se ne možemo suprotstaviti moralnim sudom već samo moralnim statusom. Upravo ta razlika odvaja lažne od zvaničnih autoriteta, jer ako je merenje vrednosti nedokazivo, merenje učinka nije.
Arent se u životu više bavila teorijom učinka nego teorijom mišljenja, iako ovaj film, kao i lik Hajdegera u njemu, govori suprotno. Po njoj, negativnom činu ne pomaže dobra namera koja mu je prethodila, kao što pozitivnom činu ne smanjuje vrednost loša namera koja mu je prethodila. Dakle, ono što suštinski izdvaja čin od mišljenja nije njegova vrednost po sebi, već njegova vrednost pred svedocima.
I dok svet 1963 misli da je suđenje Ajhmanu pitanje dobra i zla, Arent progresivno govori o pitanju dobra i zla u javnom prostoru. Koliki je značaj osobe koju stavljamo u centar naše pažnje? To je za nju važnije od pitanja - da li je ta osoba zla ili dobra? Čak i nacisti su imali svoj moral, kao i staljinisti i svi pogrešni autoriteti istorije. Proceniti vrednost moralnog autoriteta možemo samo ako izdvojimo njegove javne od ličnih, a ne dobre od loših osobina. Možda se tako neće umanjiti broj nacističkih pristalica, ali će se tako prepoznati status mučenika u očima svedoka koji su do malopre bili neutralni.
Zavedena hrišćanskom simbolikom života svoje jevrejske junakinje, Fon Trota nije objasnila da se teorija Arent ne zasniva na istraživanju niskog morala ubice već naglašavanju tragičnog statusa žrtve. Po Arent, najstrašnije u logorima smrti nije bilo stradanje Jevreja, već pokušaj njihovog poništenja kao ljudskih bića. Arent je najbolje razumela medijsku prirodu morala, koja tek čeka pogled sve masovnijeg čovečanstva - da bi se poštovala ljudska prava, ljudi prvo moraju biti javno priznati kao ljudi!
Kako da pacifisti nadvladaju ratoborne, kako da napredni utiču na zaostale, kako da robovi svrgnu gospodare ako su nevidljivi? Oni to ne mogu učiniti bukvalno, takvu bitku će izgubiti zato što je zlo drevnije i fizički jače od njih. Zlo se nalazi u materijalnom prostoru koje ne možemo srušiti i poziva se na lični moral koji ne možemo oboriti. Dobro može pobediti samo pred svedocima, jedino tako će prednosti jačih i zasluge slabijih biti upoređene. Arent možda nije pobedila nasilje, ali posle Hane Arent, nasilje ima konkurenciju. We Shall Overcome.


Popboks 29. 01 2013





четвртак, 3. јануар 2013.

Novi realizam


Za razliku od prethodne, za prestupnu 2012 godinu se ne može reći da je protekla bez kulturnih senzacija. Jedan ali vredan filmski događaj i dalje se prikazuje u našim bioskopima. U pitanju je „Atlas oblaka“ maratonski futuristički spektakl koji su režirali Lana Wachovski, Andy Wachovski i Tom Tikver. 


Rađen po romanu Davida Michella film nudi montažno preplitanje naučne i istorijske fikcije, biblijskih i mitskih obrazaca, scenskih i literarnih arhetipova. Ako smo se nadali kraju postmoderne epohe, ovo bi moglo da bude konačno ostvarenje proročanstva u kojem posmodernistički haos biva zamenjen post-apokaliptičnim zaokretom ka istorijskom realizmu. Koliko god da je tehnološki avangardan „Cloud Atlas“ je delo koje pronalazi novi klasicizam na praznim baterijama postmoderne mašine. Film predstavlja trijumf književnog jezika nad likovnom estetikom, političkog angažmana nad stilskom egzibicijom, dramskog pripovedanja nad vizuelnim eksperimentom.

Da li se ovi talasi „novog realizma“ mogu prepoznati u domaćoj kulturi?

Film Zdravka Šotre „Šešir profesora Koste Vujuća“, različit od senilnog originala iz 1972, predstavlja popravljeno čitanje teksta Milovana Vitezovića o promeni prosvetnih odnosa u Srbiji na granici vekova, u osvit svetskih ratova. Gledajući film saznajemo da realizam nije rod koji opisuje vizuelne detalje stvarnosti, već narativna stilska figura koja tretira statusne odnose u društvu. Kad bolje pogledamo, svako klasično realistično delo, od Dikensa do Flobera, od Balzaka do Tolstoja, upućuje na klasnu revoluciju kroz inverziju statusnih vrednosti.

Posle nekoliko preozbiljnih filmova na temu balkanskih frustracija, “Smrt čoveka na Balkanu” Miroslava Momčilovića predstavlja autora u nušićevskom izdanju. Kroz kamernu invenciju, iz jednog kadra, Momčilović poručuje da tranzicija na Balkanu nije sukob prošlog i budućeg vremena, već javnog i privatnog prostora. Ovo nije film o psihološkom već o društvenom poremećaju, kroz univerzalnost poruke da se zakon jačeg može oboriti prisustvom medija.

Palićki filmski festival je i pored smanjenog budžeta potvrdio svoju aktuelnost u praćenju savremenih tendencija. O tome svedoči pobednik selekcije „Paralele i sudari“, estonska ekranizacija romana Dostojevskog „Idiot“ o tragičnom nesporazumu između duhovne vrline pojedinca i salonskih tajni zajednice. I pored barokne ornamentike reditelj Rajner Sarnet nas je ubedio da se scenska uverljivost ne nalazi u sinematičnim detaljima već u dinamici dramskih odnosa. 


Posledično ovom utisku na okruglom stolu posvećenom dometima srpskog filma govorilo se o odnosu teksta i slike u tranziciji naše kinematografije. Zaključak je da filmovi bazirani na scenarističkom kanonu (Montevideo, Crna Zorica, Šišanje) donose nov ugao na pitanje finansija u domaćoj kulturi, jer najavljuju autorske tendencije ka privatnom kapitalu. Dakle, da bi nadoknadili oskudnost budžeta za kulturu, ne treba da istražujemo likovne mogućnosti filmskog prostora već da se inspirišemo prostornom dramom likova na filmu. Na taj način ćemo, propagiranjem statusnih promena, privući nove producente na festivalske premijere.

Milica Vergot, multimedijalna umetnica i filolog, na svojoj izložbi „Ja sam on“ u galeriji ULUS, najdalje je otišla tumačeći prevlast teksta nad slikom. Ona je kroz svojevrsan dramaturški eksperiment i kroz igru identifikacije sa sopstvenim likovima od literarne forme napravila vizuelnu prezentaciju. Likovna kultura ovde nije u funkciji estetskog doživljaja, već u pragmatičnoj upotrebljivosti galerijskog prostora.

Što se domaće pop-kulture tiče, kraj godine i doček smaka sveta, obeležio je povratnički album „Evropa“ kultnog beogradskog hardkor benda SMF. Od kraja osamdesetih oni su redak primer muzičara koji tretiraju formu radijske drame, od komičnih dijaloga do ciničnih aforizama. Bučne gitarske fraze podređene su verbalnim citatatima koji podsećaju na satiričnu tradiciju Nušića i Dušana Kovačevića.

Ako treba da predvidimo principe događaja u narednoj godini, oni će se prepoznati u većoj konkurenciji za vlasništvom nad fizičkim i medijskim teritorijama. Krizu vremena zameniće napetost prostora, pa će autori koji ne uživaju prednost materijalnog nasledstva pod hitno morati da pronađu ključeve privatnog sponzorstva. 2013 biće godina jubileja Balkanskih ratova koji će biti obeleženi na način adekvatan novoj vlasti. Ako je sudeći po tom vremeplovu, vreme je da umetnici potraže kapitaliste u komercijalnim bioskopima umesto da ih ignorišu na državnim festivalima. Ako ih ne pronađu u stvarnosti nek probaju putem fikcije, preko Atlasa šešira na Balkanu. 
Prvi Tom.
















RTS 1. 3. 2013