среда, 17. април 2013.

Zvezde i partizani


                    



Rimejk filma Crvena zora, nije se pojavio u srpskim bioskopima ali se 2012. mogao naći na beogradskim ulicama. Prvu verziju iz 84 režirao je scenarista Apokalipse danas i reditelj Konana varvarina, Džon Milijus. Novu verziju potpisuje Don Bredli. Originalna Crvena zora delo je scenariste Apokalipse danas i reditelja Konana varvarina Džona Milijusa, ostvarenje koji spaja naizgled nespojive kinematografske asocijacije: svetski rat, sovjetsku armiju, američku propagandu i jugoslovensku filmsku estetiku. Reč je o  filmu koji ikonografski podseća na Drugi, ali se neformalno bavi temom Trećeg svetskog rata, i to ne kao nuklearnom kataklizmom već kao teritorijalnom okupacijom američke provincije. Sovjetski komunisti se ovde nalaze u ulozi okupatora, dok Amerikanci, suprotno od poznate uloge zapadnih osvajača, prikazani su kao starosedeoci i gerilski borci za oslobođenje svoje teritorije. Stil ovog filma nalazi inspiraciju daleko od američkog kontinenta, ni manje ni više nego u revolucionarnoj tradiciji jugoslovenskog ratnog filma. Uz zaseban slučaj filma Bitka za Alžir Đila Pontekorva iz 1966, naš partizanski film najviše je uticao na Milijusa prilikom rada na Crvenoj zori (o tome svedoči dokumentarac Igora Stoimenova Partizanski film, više puta prikazan na History Channelu). 

                                                                                      

Ono po čemu se ovaj film razlikuje od holivudskih stereotipa je ravnopravni odnos ženskih sa muškim likovima, po uzoru na partizanski koncept jednakosti među polovima. Najkontraverznija je scena likvidacije partizana od strane partizana, asocijativno povezana sa čestim prikazima partizanske discipline na filmu (uključujući Daleko je sunce, slučaj pomenut na početku liste). Milijus ne osuđuje moral grupe u kojoj najbolji prijatelji postaju međusobni dželati, već ovu ekstremnu situaciju tumači kao dokaz odgovornosti i razvoja svesti junaka u toku njihove kulturne transformacije. 

Kao prava Edipalna drama o odrastanju, ovaj film izjednačava psihološku promenu junaka, sa arhetipskim promenama u razvoju njihove političke zajednice. Crvena zora priča je o buđenju simboličke svesti, u kojoj su razvoj i sazrevanje ličnosti svedeni na istu ravan kao i manevar tenkova ili napradovanje padobranskih jedinica. Prateći razvoj ove oružane organizacije, film sledi promene njenih tinejdžerskih članova koji izrastaju od dece do odraslih, od nestašnih do opasnih, od anonimnih do slavnih, od huligana do heroja. Kako se neprijatelji politički utvrđuju na novoosvojenom prostoru, tako su naši junaci prisiljeni da reaguju kao plemenska zajednica, potom kao teroristička grupa i na kraju kao prava partizanska vojska. Na kraju, njihova pobeda postaje očigledna kada se od tipičnih Jenkija oni preobraze u netipične Sovjete.

                                           

Naravno da geopolitičke konotacije filma, ne treba uzimati previše ozbiljno. Ali ovaj film takođe ne treba autorski potcenjivati, jer u njemu sukob dve zaraćene strane simbolizuje logičnu razmenu informacija između tada najvećih političkih supersila. Autori filma prikazuju slavu trijumfa u kojem Amerikanci, pod uticajem rusofobije, postaju veći Rusi od samih Rusa i zato ih u ratnoj igri pobeđuju njihovim oružjem. Kako bi to rekao Žan Bodrijar - simbolička razmena ili smrt.

Takođe je zanimljivo da se ovaj film bavi fenomenom “terorizma” u pozitivnom smislu te reči. Autori hoće da poruče da ono što je nekome terorizam, za druge je borba za nezavisnost. Rečnikom organske teorije, svaka država je u početku nekome bila teroristička organizacija, kao što starim ljudima mladalačke pobune često predstavljaju adolescenski poremećaj a ne prirodnu smenu generacija. Partizanski podžanr je, u dramskom smislu te reči, vrsta filma koja se najviše bavila idejom terorizma, i to ne kao političkim činom već kao kao bio-kulturnim fenomenom.

U prenesenom smislu, ovaj film ne govori o komunističkoj okupaciji već o umetničkoj komunikaciji. Zamislite situaciju u kojoj Rusi masovno puštaju svoje filmove svaki dan u američkim bioskopima? Pa lakše je zamisliti vojnu invaziju, a porom publici koja u toj zamisli uživa, predstaviti ovaj civilni oblik kulturno-političke razmene.

                                                          


Originalna Crvena zora (rimejk je napravljen 2012. ali sa Severnim Korejcima kao okupatorima), snimljena u srcu reganovske ere, sa tada mladim zvezdama: Patrikom Svejzijem, Čarlijem Šinom, Leom Tompson i Dženifer Grej, reflektuje trenutak u kom je naša kulturna politika, mogla biti globalno prepoznata. To su bili poslednji talasi hladnoga rata, za mnoge najteži a za neke Jugoslovene najlepši period prošlog života. Kada se hladni rat okončao, a sovjetska Evropa konačno podigla gvozdenu zavesu, naš ratni film mogao je da opstane na svetskoj političkoj pozornici, samo onda kada se iz crvenog bioskopa, preselio u tamno crvenu stvarnost.

 
                                        





RTS 2. 28. 03. 2013