субота, 21. јун 2014.

My Generation

                                           
                                         LIKOVNE RECENZIJE


Kao i na svojoj prethodnoj izložbi O-dvojenosti, Natalija Simeonović nastavlja  likovno tumačenje istorije alhemijskog simbolizma. Svojstveno alhemijskom postupku, izložba Drugo dva nalazi svoj tematski okvir u sintezi dve akademske oblasti: nauke i umetnosti.
Alhemijski eksperimenti obeležili su period kasnog srednjeg veka u hrišćanskoj Evropi, kada pojmovi kao što su racionalno i spiritualno, jezičko i numeričko, magijsko i tehničko, kreativno i istraživačko, nisu bili tretirani kao odvojeni sistemi ljudske kulture. Alhemijske operacije, kao kombinatorne i sintetičke, nalikuju onome što danas nazivamo multimedijalnom strukturom dela. Zato Natalija Simeonović, stepenovanjem četiri faze alhemijskog ciklusa, koristi vizuelnu tehniku ne samo u službi estetike, već u svrhu pripovedačke naracije i matematičke računice. Putem gradacije, od crnog do crvenog, od slike do teksta, od jednine do množine, od smeše do rastvora, od anime do animusa, slikarka sastavlja ovu izložbu kao ilustrativnu knjigu ukoričenu galerijskim prostorom.

S obzirom da su danas nauka i umetnost razdvojene kategorije, činjenica da alhemija nije priznata kao naučna disciplina (ni od strane nauka koje su iz nje proizašle), ne sprečava umetnike da reflektuju ovo mistično poglavlje naučne prošlosti. I kao što nauka, posle alhemije, napušta svoju magijsku supstancu, tako umetnost u alhemiji pronalazi svoj naučni legitimitet i psihoanalitičku funkciju. Zato ova izložba, sa jedne strane, materijalizuje likovnu inspiraciju same autorke, ali sa druge, autorizuje njenu inspirisanost samom prirodom likovne materije.
Likovna materija i tehnika u ovom slučaju nisu sredstvo prenesenog izražavanja, već cilj transcedentnog rituala, prizivajući duh vremena kada elementi kreativnog čina nisu delovali samo svojim značenjem, već fizičkim i hemijskim svojstvima, korišćenim u procesu koji ne simboliše ovaploćenje nebeskog stanja u ljudsko telo (iz Oca u Sina) već preusmerenje ljudskog tela u nebesko stanje (Vaznesenje Bogorodice). Arhetipskom putanjom ženskog stvaralačkog principa, ove slike feminizacije žele da preobraze pogled posmatrača od gledaoca ka čitaocu, od učenika ka majstoru, od Marsa ka Veneri, od muškarca ka ženi, i tako u Krug.
                                   


Katalog izložbe 30. 9. 2013



Prateći prostiranje zida, Simonida Rajčević pravi svojevrsan lavirint, poput hodnika egipatske grobnice u kojima je život likovnih tela indukovan mitskom hronologijom. Ova piramidalna asocijacija daje Simonidinim telima narativnu simboliku, uvlačeći posmatrača u ugaono težište slike. Tada posmatrač shvata da su zmije, kao i ostala bića, samo deo gradacijskog niza koji, ipak, ishodi vantematskim rešenjem.
Pošto je sama priroda platna da bude veštački postavljeno na beton, ono će, pre ili kasnije, ostaviti svoje zidove u konačnosti gradjevinskog završetka, a upravo će taj preljubnički čin doneti novi interpretativni ugao, svakoj narednoj pozadini sa kojom ove slike budu sjedinjene.

Zmije su ovde da uplaše bogove, ali ne i likovni put slobodan u svojoj konotativnoj slojevitosti. Ovim Simonida Rajčević integriše zapadno putovanje sa istočnim prostorom. Na toj graničnoj teritoriji bogovi su sastavni deo istočne mimetike, ali su zato njihova tela žrtve zapadne likovne gozbe koju slikarka, poput Dionosa, prinosi ničeanskoj istoriji sveta.


Katalog izložbe12. 6. 2008

  


Dokumentarni vez“, naziv je izložbe i radionice pod supervizijom Aviva Kruglanskog i Vahide Ramujkić. Ovaj projekat već je obišao više svetskih gradova, od Kaira preko Bristola, do Barselone i Bon Pastora. Uz pomoć igle i konca, autori nam predstavljaju različite prizore i situacije u samom trenutku njihovog zbivanja. Drugim rečima, u pitanju je vez uživo, vez na licu mesta ili „realni“ vez. Možemo ga nazvati i „uličnim“ vezom, zato što smo u prilici da vidimo ceo likovni proces, a istovremeno i sam objekat likovne inspiracije.
Ovaj društveno - umetnički eksperiment nudi razgranatu mrežu funkcija; likovnu estetizaciju posmatranih objekata, dokumentarnu direktnost u njihovom podražavanju, simultanost manuelne, misaone i verbalne komunikacije u toku procesa, primenjivost materijala na kome je slika izvezena, edukativnost u neprekidnom uključivanju novih autora u proces.
Svaka od pomenutih funkcija donosi zanimljiva teorijska pitanja.
Da li ovi autori rade za sebe, jedni za druge ili za publiku?
Da li ističu objektivnost dokumentarnog svedočanstva ili subjektivnost svoje interpretacije?
Da li vez oslikava njihovu međusobnu komunikaciju, ili komunikacija oslikava njihov vez?
Da li je vez samo ukras na komadu odeće, ili je osoba koja odeću nosi, pokretna prezentacija autorovog dela?
Da li su autori likovni učitelji novih autora, ili su i jedni i drugi, društveni vaspitači publike?
  Možemo zaključiti da projekat kojeg odlikuje postmoderna eklektičnost, instalaciona prostornost i konceptualna zagonetnost, dozvoljava višestruku mogućnost  tumačenja. Ipak, ne zaboravimo da se sva ova dela zasnivaju na prastaroj tehnici ručnog veza. Mističnom prirodom drevne tehnike, ovi ručni radovi otkrivaju nam ceo sistem kreativnih mogućnosti a on neodoljivo podseća na mogućnosti savremene računarske tehnologije.
Autori ove izložbe podsećaju da brza informacija ne mora uvek biti elektronska. Naprotiv, komunikacijska mreža ovde se širi manufakturnim tempom, povećavajući broj učesnika, menjajući oblik u toku samog procesa, transformišući se učešćem posmatrača.
Baš zato ova „vezivna“ komunikacija, sveobuhvatna u sadržaju, može biti različito tretirana - kao svedočanstvo o trenutku, hronika događaja, slika prirode... Može biti primer statičnog ali i putujućeg istraživanja. Može biti u potrazi za realnim, kao i virtualnim rešenjima. Takođe, ove radove možemo tumačiti kao individualnu i kao timsku kreaciju. Unutar timova vezovi se kolažno povezuju ili nadovezuju a kolaži mogu biti narativni ili apstraktni. Ovakav sistem može da služi za igru, dekoraciju, prezentaciju, participaciju i socijalizaciju.
„Dokumentarni vez“ ne postavlja principe ili zadatke, već otvara kapiju novog prostora, onog kojeg oblikujemo po sopstvenoj inspiraciji. To je svet otvorenog koda u kojem je igla = jedan, konac = nula, pamuk = hardver, autor = programer, bod = link, a publika = softver. Ko ima petlju?   


Katalog izložbe 10. 8. 2010.



Miron Mutaović se svojim novim slikama, vraća na teren apstraktnog ekspresionizma, sklanjajući se iz okvira realistične ekspresije, koja je oivičavala njegove radove zadnjih par godina. Ovde se vraća svojoj staroj temi, tehničkoj strukturi same slike, konteplirajući, više nad njenim postajanjem nego nad njenom funkcijom. U slikama Mirona Mutaovića ne postoji ništa neophodno, ništa primenjeno.
Tretirajući pojam granice, kao element težišta a ne ivice slike, on nedozvoljava ramu da predstavi njen završetak. Završetak je u centru, ravnopravan deo sadržine, njega sama slika uovičava, utrđujući likovnost kao bezgraničnu površinu, a liniju kao dokaz njene bezgraničnosti.Ta linija nije linija prekida, niti linija kontrasta, ona niti spaja niti razdvaja, ona je tu kao dokaz slobode samog platna. Ne noseći sa sobom opterećenje značenske isljučivosti, motiv granice daje žestini intervencije lakoću, koja nesmetano egzistira kao sastavni deo sadržaja. Intervencija, koja nije romantični destrukt, već svedočanstvo o skladu, približava ovim likovnim intervalima metaforično prisustvo volje i nezavisnosti. Kao da je dinamika sadržaja dokazana ambivalencijom, to jest mogućnošću da se ne bude aktivan; i kao da autor izbegava poziciju stvaraoca, pristajući da naslika duh prirode, kao što je u prirodi duha da pristane da bude naslikan.
Ova izložba je radosna (re)afirmacija slike, a Mutaović tu potvrdu nalazi na samoj granici pasivnog i ravnodušnog. U ovim slikama nema obaveznog, nema gravitacije, nema fizičkih zakona. Jedina fizika je postajanje samog platna, koje, u ulozi akcenta, vaspostavlja ontologiju skulptorske imanentnosti.
Slikajući različite površine, koje su istovremeno spojene i razdvojene, Mutaovićev čulni materijalizam prerasta iz idealističke težnje u svet dostižnog rešenja. Dokazujući harmoniju života bez nužnosti, ravnotežu pririode bez ciklusa, približavajući se dalekoistočnoj filozofiji bezstrasne uzvišenosti, ili možda srednjovekovnim idealima smirenog srca, Mutaović definiše umetnički subjekt, ne kao svaralački akt, već kao sastavni deo stvorenog


Katalog izložbe16. 10. 2005

POSLEDNJI DANI, izložba Andreja Bunuševca, galerija DKSG


Izložba slika i crteža Andreja Bunuševca „ Poslednji dani“ predstavlja iznenađenje za one koji prate rad ovog autora. Budući da se za ovu priliku udaljio od svog ikonopisačkog rukopisa, Bunuševac nam otkriva prošireniji program svog delovanja, predstavljajući svetovnu stranu svoje slikarske ličnosti.
Za razliku od Andrejevih ikona, koje tematikom istočnih kanona reflektuju protivrečnosti zapadnjačke umetničke istorije, na ovoj izložbi, punoj savremenih likovnih senzacija, Bunuševac dokazuje da baš te moderne protivrečnosti ukazuju na biblijsko izvorište umetničkog dela. To ne znači da su ove slike i crteži duhovnog karaktera, već suprotno od toga; baveći se sekularnim likovnim funkcijama, Bunuševac nam otkriva duhovnu pozadinu sveopšte umetničke interpretacije. Ova izložba nas upućuje na sledeći zaključak - kada bi bilo čije slike rasporedili hronološki, taj opus bi otelotvorio duhovnu sadržinu. Drugim rečima, ovo nisu religiozne slike ali ovo jeste religiozna izložba. Ne zato što je Bunuševac religiozan, već zato što je, po njemu, svaka izložba, po svojoj prirodi, religiozna.

Početak izložbe čine crno beli crteži, ukazujući na svedeno prisustvo inspiracije u prostoru. Kako hronologija ove izložbe odmiče, sa leva na desno, iz prošlog veka u novi vek, autorova fascinacija samim činom svoje kreacije ustupa mesto širem i spontanijem bogatstvu informacija u kojem su prizori sadržajniji, ali i komplikovaniji. U njima ima sve manje reda ali više slobode i raskoši. „Poslednji dani“, kružnim, organskim redom, pripovedaju o celini umetničkog života: od Postanja do Otkrivenja, od antihrista do episkopa, od Mocarta do Tomasa Mana, od komparativa do superlativa, od panka do hevi metala, od narcisoidnosti do egocentrizma..
Konačno rešenje ove izložbe nije u zbiru jednog, već u zbiru svih slikarskih puteva, od trenutka kada grafitni student ugleda sebe kao stvaraoca na čistoj površini, do trenutka kada akademski slikar ugleda svetlost svoje ličnosti na suprotnoj strani ciklusa - u centru Stvoriteljeve pažnje.
I tako, sve dok boje ne dožive zasićenje, a slika ovaploćenje, što će značiti - povratak na crtež. To i jesu poslednji dani, rasipništvo vodenih i uljanih boja, tik pre nego se opet nacrtamo ispred svog postanja na praznom belom papiru. Sturm und Drang!

                               Link na blog Maje Maljević