среда, 6. април 2016.

Negativne kritike





                                          NEZVANIČNA VERZIJA


Po ko zna koliko puta Wellesov Građanin Kejn (Citizen Kane, 1941) proglašavan je za najbolji film, ovog puta po oceni Američkog filmskog instituta (A.F.I.), što ga i dalje čini najboljim američkim filmom svih vremena. Ovu ocenu uvažava i podrazumeva sva svetska javnost. Reč je o dugotrajnoj neprikosnovenosti  koja je postala svojevrstan aksiom, nešto što se ne uzima u razmatranje i ponovno procenjivanje. (iako ga je na listi Sight & Sound zamenio Vrtoglavica Alfreda Hičkoka)
A opet, pozicija ovog filma u krugovima stručnjaka, filmofila, pa i među običnim gledaocima više je nego problematična. Ovaj film, naime, uopšte nema svoje fanove, nikad nije bio komercijalan, o njemu se van ove liste malo priča, a – kako kažu ljubitelji Orsona Wellesa – ne predstavlja čak ni najbolji film ovog reditelja.
Otud je Građanin Kejn velika enigma: on je enigmatičan po strukturi, enigmatičan po poenti, enigmatičan je i po atmosferi i, na kraju, po specifičnoj poziciji unutar istorije filma koja nikad nije do kraja istražena.
Zvanična verzija govori da je ovaj film značajan zbog svoje eksperimentalne aure, gde su prvi put isprobana radikalna rešenja u tretmanu filmskog jezika, poigravanje s dubinskim planom, subjektivci bez subjekta, višekanalni zvuk, nelinearna  montaža. To pionirstvo u korišćenju ovih rediteljskih elementa takođe je pod velikim znakom pitanja. Od Abela Gancea, preko D.W. Griffitha, do Carla Theodora Dreyera, Sergeia Eisensteina, pa čak i Hitchcocka, vidimo sva ova rešenja iskorišćena do maksimuma, samo bez navodne istorijske upadljivosti i zvanične verifikovanosti.
Mnogi pominju interesantne okolnosti u veti s biografijom poznatog novinskog imperijaliste Williama Randolfa Hearsta, hrabro kritikovanog i dramski izazvanog u Građaninu Kejnu, i to likom koji u filmu tumači sam Welles. Ali s obzirom na to da je američka kinematografija već poznavala socijalnu oštricu Franka Caprae i liberalnu demokratičnost Johna Forda, stvara se utisak da je Kejnova društveno-politička subverzivnost pomalo naduvana.
Ne treba zaboraviti da je film sniman 1941. – u situaciji gde bukti najstrašniji rat čovečanstva, gledamo priču o životu jednog biznismena;  dakle, u istoriji kinematografije koja nam je ponudila najveće heroje i antiheroje, odmetnike, razbojnike, ljubavnike i ratnike, mi gledamo film o duhovnoj praznini jednog tipičnog industrijalca!
Čak i iz najlogičnije produkcione perspektive može se reći da je siže ovog filma krajnje nezanimljiv. Zapravo, ovaj film je krajnje dosadan. On je toliko dosadan, da najveća industrija zabave nije znala šta da radi s njim, pošto je već potrošila puno novca zarad specifičnog ugovora koji je imala sa Wellesom na ime njegove radio-adaptacije Rata svetova H.G. Welsa.
Naime, Orson Welles je jedini debitant u istoriji klasičnog Holivuda koji je imao odrešene rediteljske ruke. To se i te kako vidi u snimljenom materijalu i upravo to istorijski akcentuje Građanina Kejna. Ovo delo je unutar najzanimljivije fabrike iluzija nešto sasvim suprotno – demistifikacija trika, otkrivanje karata, spuštanje na zemlju i, što je najosnovnije, reč je o filmu bez ikakvih emocija. I taj „pas koji laje, a ne ujeda“ pokazao se savršenim za sve top-liste.
Amerikanci, kao stručnjaci za ekonomiju, odlučili su da svoj najveći presedan iskoriste tako što će ostatku sveta ponuditi lažnu definiciju uspeha i time zadržati svoj kinematografski tron. Jer, Građanin Kejn je po svojoj strukturi evropski film. Hladan, dosadan, intelektualan, naučno-eksperimentalan, kvazisocijalan, on će postati paradigma svega što definiše evropski umetnički film u doba hladnog rata, od Bergmana do Antonionija.
Hladnog rata više nema, nema ni zlatnog Holivuda, ali dosadnih filmova ima više nego ikad. Izgleda da je industrijalac William Hearst, na kraju, ipak pobedio. Malo je poznato da je upravo taj Hearst bio i uspešan filmski producent,  ali – to je druga priča.




                                    PANDORINA KUTIJA


Konfuzan, aritmičan, predugačak, Avatar  Džejmsa Kameruna (2009) izgleda kao delo autora koji prolazi kroz krizu identiteta. Ali, kad bolje pogledamo, ova priča i jeste o tome - o krizi identiteta.
Istražujući mističnu prirodu Pandore, planete na kojoj se diše drugačiji vazduh, Zemljani kuju osvajački plan. U tu svrhu su im potrebni hibridni proizvodi - avatari, svojevrsne kombinacije ljudskih gena, sa telom stanovnika Pandore.
Ali, fokus ove priče ipak nije na domorodcima i zaštiti njihove ekologije, niti na zemljacima i kritici njihovog imperijalizma. Ovo je film o društvenim međustanjima, o grupi virtuelnih bića koja su prvo špijuni Zemljana, da bi potom postali pokret otpora domorodaca. Tretirani kao izdajnici i jednih i drugih, postaju ratnici protiv onih kojima su prvobitno pripadali. Na kraju, prvi među njima (poput Princa od Egipta u Crvenom moru) uspeva da promeni svoj disajni sistem i prilagodi ga Pandorinom vazduhu.
Ovaj film je Cameronov portret u trenutku izdaje sopstvene ideologije. Čovek koji je snimio najpoznatije filmove aktuelnog guvernera Kalifornije, zapravo je reditelj koji je uveo intelekt u mišiće, najavivši 21. vek u jeku Reaganovih osamdesetih.
Stvaralac koji je američku (i svetsku) fascinaciju telom doveo do samog apokaliptičnog kraja, danas nije siguran kojoj strani pripada. Da li je cvikeraš u teretani ili je dizelaš u biblioteci? Da li je demokrata među republikancima ili republikanac među demokratama?
Ova dilema predstavlja i samu sudbinu Avatara, filma koji se ne bavi sukobljenim stranama, već usamljenošću insajdera, koji, pošto su se pravila igre izmenila, više ne zna da li pripada strani koja ga je platila, ili strani koju je špijunirao. Odgovor Avatara na to pitanje, ipak nije dvosmislen - svako od nas će se, po Cameronu, pre ili kasnije, integrisati sa tajnom neistraženih svetova i tako preći dozvoljenu rampu svog istraživanja. (Undercover cop)
Zato Cameron, počev od Titanika, snima bukvalno najskuplje filmove na svetu, jer samo na produkcionom vrhu planine (na dnu okeana), može da opravda svoju usamljenost. Visok budžet ovde ne služi političkom eksponiranju, već kamuflaži autora koji je Terminatorom najavio smrt svoje pozlaćene epohe, predvidevši, te 1984-e, poput kletve, srebrnu oluju, kako kod nas Jevreja tako i kod njih, Egipćana.

.                                             


                                  KOM SVETU PRIPADAŠ?


Rat svetova Stivena Spilberga (2005) - još jedan imbecilan film američke produkcije koji ubeđuje nove desetogodišnjake kako su baš oni savremenici najboljih efekta i najvećih akcionih scena do sada snimljenih. Prvo da reagujemo na jednu od najvećih laži u marketingu ovog filma: ovo nije najskuplji film svih vremena! Naprotiv, u pitanju je vrlo jeftin film, demodiranih, dosadnih efekata u scenama koje su uglavnom smeštene u mračnim ambijentima, pa se ni ne vide dobro. Spielberg je, inače, velika cicija. Njegovi filmovi su mnogo jeftiniji nego što njegova reputacija i propaganda predstavljaju, a ako je nešto ovde impozantno - to je nivo praznine i ništavnosti. Gledajući ovu rupu na platnu, čovek se zapita kako nije dosadno autorima ovog filma da rade na nečemu što ne govori ništa, nikome, ni zbog čega, sem interesnog šibicarenja nad decom kojima su zahvaljujući seriji ovakvih prevara ionako spušteni kriterijumi za oduševljavanje bioskopskim, ali i ostalim životnim čudima.
Ali počnimo od Orsona Wellsa. Njegova radio verzija romana Herberta Georga Wellsa Rat svetova je ustvari jedan vrlo slab scenario koji je sem zlurade motivacije da uplaši osetljivo predratno stanovništvo, nije ponudio ništa što bi nam reklo bilo šta o ljudima ili makar o vanzemaljcima. To je scenario o nemoći, o tome kako su svi problemi živih bića kao i sva rešenja van naše kontrole. Međutim, kao što je pogrešno snimati dosadan film o dosadi, tako je pogrešno praviti nemoćan film o nemoći.
Ovaj film ima još jednog kinematografskog uzora iza svojih leđa. U pitanju je skriveni evropski hit iz 2002 godine, Vreme vuka (Le Temps Du Loup) Michaela Hanekea, apokaliptična vizija sveta kroz analizu međuljudskih odnosa koji su do apokalipse doveli. Ali, to je film o otuđenju kao metafori sudnjeg dana, koji inspiraciju nalazi u mračnoj atmosferi ruskog naučnofantastičnog filma (Tarkovski, Lopušanski). Holivudska nes-verzija ove teme nudi priču o gubitniku sa severa Amerike koga ne poštuje bivša žena, ni kolege ni deca. Sve dobro počinje za film koji se bavi socijalnom nepravdom prema marginalizovinim herojima, nad potisnutim i potcenjenim vrlinama u korumpiranom i površnom društvu. Međutim, glavni junak ovog filma je zasluženo marginalizovan. On je nemoralni i nemotivisani crv koji do kraja filma ništa zapravo i neće uraditi da izađe iz svoje ljušture. Bez želje da spase bilo koga sem sebe i svoju decu (a i taj motiv je sumnjiv, jer želi da se interesno dodvori bivšoj ženi koja mu je decu poverila na čuvanje), on beži od odgovornosti pred svojim svetom kao što Spielberg beži od odgovornosti nad svojom publikom. Tom Cruise se u ovih 117 minuta natrčao za obojicu, bežeći od naših mozgova na isti način na koji je bežao od vanzemljaskih očiju. Motiv očuvanja porodice koji ovde vaskrsava kao navodni autorski umišljaj je zapravo motiv čuvanja svog dupeta u malo širem smislu, primitivizam sa alibijem plemenske, arhetipske odvažnosti. U stvari, poznata terminološka nijansa između čojstva i junaštva je ovde vrlo upotrebljiva. Koliko je zapravo hrabrost našeg junaka, hrabrost vrline, a koliko demonstracija nužnosti i psiho-organske inertnosti?
Našem junaku će u toku filma biti ponuđeno da bude revolucionar, čak i kulturolog nove ideje, mesija. On će prezrivo odbiti filozofsku ponudu tajanstvenog ratnika (Tim Robbins), koji pokušava da od puke samoodbrambene nužnosti formira pokret, a od ogoljenog nasilja, ideju novog društvenog poretka. Ovaj lik će se pretvoriti u poremećenog, kvazi post-vijetnamskog paranoika, koji ne shvata da se nalazi u površnom filmu koji govori o nekim tamo džinovskim ubicama (bez želje da obrazloži George Wellsovu tezu koja govori da je Rat svetova zapravo metafora za RAT UNUTAR SVETA), gde će svaki tragalac za smislom unutar besmisla proći isto kao i vanzemaljci. Umreće neshvaćen, ptice će ga zaraziti kao što su lešinari pojeli zalutale pustinjake i odmetnike divljeg zapada. Kakvom zapadu pripadaju Spielberg i ekipa – jasno je. Ali, kakvom svetu pripada svako od nas je na nekom boljem filmu da razotkrije.
Još par reči o specijalnim efektima. Pod jedan: imamo nesrećnu 3-D animaciju koja nema šta da traži u ilizionističkoj umetnosti kakva je film. Ona se po svojoj skulptorskoj ontologiji izdvaja iz fototografskog koncepta snimanja i distribucije koja je i dalje u opticaju. Drugim rečima, efekat je vidljiv, umesto da formira iluziju realnosti. Primitivna, King Kong animacija i dalje pruža uverljiviju realnost od monotone animacije realnog pokreta. Pod dva: Holivud se jako trudi da polarizuje narativni film tako što će ga podeliti na sistem emocija i na sistem efekata. Verovatno je prvo srce, a drugo mozak. Ili obrnuto. Priglupa zapadna žanrovska Evropa je ovu dualističku zabludu zdušno prihvatila, tako da sada na nivou jednog filma imamo parčiće ljubavi i parčiće akcije koji se mehanički smenjuju na nivou procentualnosti bez ikakve ambicije da se oba pola sjedine po smislu Po toj logici, više emocija ima u non-stop akciji. Ali, ona košta više i otud naprasna potreba za dušom u bezličnoj produkciji. Ona služi kao alibi za uštedu. Ovaj film u stvari ima vrlo malo prave akcije, pa usled toga imamo pregršt veštačkih emocija i punu šaku lažne pravde.
Još sa početkom 90-ih, Holivud razvija sistem toalet papir filmova, vidljivo izbegavajući ono što se u razvijenim zemljama može nazvati idejnom politikom, tj. investiranjem u vreme, negovanjem vrednosti koje tek treba da se razviju iz manjinskog u većinsko, iz kulturnog u civilizacijsko. Govorimo, dakle, o ostvarenjima koji garantuju apsolutni i večni zaborav istog trenutka kada se povuku iz distribucije. Rat svetova je, na sreću, možda jedini rat koga se za godinu dana niko neće sećati.