LIKOVNE RECENZIJE
“Drugo dva” izložba Natalije Simeonović, galerija SULUJ
Kao i na svojoj prethodnoj izložbi O-dvojenosti,
Natalija Simeonović nastavlja likovno tumačenje istorije alhemijskog
simbolizma. Svojstveno alhemijskom postupku, izložba Drugo dva nalazi svoj
tematski okvir u sintezi dve akademske oblasti: nauke i umetnosti.
Alhemijski eksperimenti obeležili su period kasnog
srednjeg veka u hrišćanskoj Evropi, kada pojmovi kao što su racionalno i
spiritualno, jezičko i numeričko, magijsko i tehničko, kreativno i
istraživačko, nisu bili tretirani kao odvojeni sistemi ljudske kulture.
Alhemijske operacije, kao kombinatorne i sintetičke, nalikuju onome što danas
nazivamo multimedijalnom strukturom dela. Zato Natalija Simeonović, stepenovanjem
četiri faze alhemijskog ciklusa, koristi vizuelnu tehniku ne samo u službi
estetike, već u svrhu pripovedačke naracije i matematičke računice. Putem
gradacije, od crnog do crvenog, od slike do teksta, od jednine do množine, od
smeše do rastvora, od anime do animusa, slikarka sastavlja ovu izložbu kao
ilustrativnu knjigu ukoričenu galerijskim prostorom.
S obzirom da su danas nauka i umetnost razdvojene kategorije, činjenica da alhemija nije priznata kao naučna disciplina (ni od strane nauka koje su iz nje proizašle), ne sprečava umetnike da reflektuju ovo mistično poglavlje naučne prošlosti. I kao što nauka, posle alhemije, napušta svoju magijsku supstancu, tako umetnost u alhemiji pronalazi svoj naučni legitimitet i psihoanalitičku funkciju. Zato ova izložba, sa jedne strane, materijalizuje likovnu inspiraciju same autorke, ali sa druge, autorizuje njenu inspirisanost samom prirodom likovne materije.
Likovna materija i tehnika u ovom slučaju nisu
sredstvo prenesenog izražavanja, već cilj transcedentnog rituala, prizivajući
duh vremena kada elementi kreativnog čina nisu delovali samo svojim značenjem,
već fizičkim i hemijskim svojstvima, korišćenim u procesu koji ne simboliše
ovaploćenje nebeskog stanja u ljudsko telo (iz Oca u Sina) već preusmerenje ljudskog
tela u nebesko stanje (Vaznesenje Bogorodice). Arhetipskom putanjom ženskog
stvaralačkog principa, ove slike feminizacije žele da preobraze pogled
posmatrača od gledaoca ka čitaocu, od učenika ka majstoru, od Marsa ka Veneri,
od muškarca ka ženi, i tako u Krug.
Katalog izložbe 30. 9. 2013
SNAKE-WALL, izložba Simonide Rajčević, galerija Zvono
Prateći prostiranje zida, Simonida Rajčević pravi svojevrsan lavirint, poput hodnika egipatske grobnice u kojima je život likovnih tela indukovan mitskom hronologijom. Ova piramidalna asocijacija daje Simonidinim telima narativnu simboliku, uvlačeći posmatrača u ugaono težište slike. Tada posmatrač shvata da su zmije, kao i ostala bića, samo deo gradacijskog niza koji, ipak, ishodi vantematskim rešenjem.
Pošto je sama priroda platna da bude
veštački postavljeno na beton, ono će, pre ili kasnije, ostaviti svoje zidove u
konačnosti gradjevinskog završetka, a upravo će taj preljubnički čin doneti
novi interpretativni ugao, svakoj narednoj pozadini sa kojom ove slike budu
sjedinjene.
Zmije su ovde da uplaše bogove, ali ne i likovni put slobodan u svojoj konotativnoj slojevitosti. Ovim Simonida Rajčević integriše zapadno putovanje sa istočnim prostorom. Na toj graničnoj teritoriji bogovi su sastavni deo istočne mimetike, ali su zato njihova tela žrtve zapadne likovne gozbe koju slikarka, poput Dionosa, prinosi ničeanskoj istoriji sveta.
Katalog izložbe12. 6. 2008
DOKUMENTARNI VEZ, izložba Vahide Ramujkić, galerija KCB
„Dokumentarni vez“, naziv je izložbe i radionice pod supervizijom Aviva Kruglanskog i Vahide Ramujkić. Ovaj projekat već je obišao više svetskih gradova, od Kaira preko Bristola, do Barselone i Bon Pastora. Uz pomoć igle i konca, autori nam predstavljaju različite prizore i situacije u samom trenutku njihovog zbivanja. Drugim rečima, u pitanju je vez uživo, vez na licu mesta ili „realni“ vez. Možemo ga nazvati i „uličnim“ vezom, zato što smo u prilici da vidimo ceo likovni proces, a istovremeno i sam objekat likovne inspiracije.
Ovaj društveno - umetnički eksperiment nudi razgranatu
mrežu funkcija; likovnu estetizaciju posmatranih objekata, dokumentarnu
direktnost u njihovom podražavanju, simultanost manuelne, misaone i verbalne
komunikacije u toku procesa, primenjivost materijala na kome je slika izvezena,
edukativnost u neprekidnom uključivanju novih autora u proces.
Da li ovi autori rade za sebe, jedni za druge ili za
publiku?
Da li ističu objektivnost dokumentarnog svedočanstva ili
subjektivnost svoje interpretacije?
Da li vez oslikava njihovu međusobnu komunikaciju, ili
komunikacija oslikava njihov vez?
Da li je vez samo ukras na komadu odeće, ili je osoba
koja odeću nosi, pokretna prezentacija autorovog dela?
Da li su autori likovni učitelji novih autora, ili su i
jedni i drugi, društveni vaspitači publike?
Možemo zaključiti
da projekat kojeg odlikuje postmoderna eklektičnost, instalaciona prostornost i
konceptualna zagonetnost, dozvoljava višestruku mogućnost tumačenja. Ipak, ne zaboravimo da se sva ova
dela zasnivaju na prastaroj tehnici ručnog veza. Mističnom prirodom drevne
tehnike, ovi ručni radovi otkrivaju nam ceo sistem kreativnih mogućnosti a on
neodoljivo podseća na mogućnosti savremene računarske tehnologije.
Autori ove izložbe podsećaju da brza informacija ne mora
uvek biti elektronska. Naprotiv, komunikacijska mreža ovde se širi
manufakturnim tempom, povećavajući broj učesnika, menjajući oblik u toku samog
procesa, transformišući se učešćem posmatrača.
Baš zato ova „vezivna“ komunikacija, sveobuhvatna u
sadržaju, može biti različito tretirana - kao svedočanstvo o trenutku, hronika
događaja, slika prirode... Može biti primer statičnog ali i putujućeg
istraživanja. Može biti u potrazi za realnim, kao i virtualnim rešenjima.
Takođe, ove radove možemo tumačiti kao individualnu i kao timsku kreaciju.
Unutar timova vezovi se kolažno povezuju ili nadovezuju a kolaži mogu biti narativni
ili apstraktni. Ovakav sistem može da služi za igru, dekoraciju, prezentaciju,
participaciju i socijalizaciju.
„Dokumentarni vez“ ne postavlja principe ili zadatke, već
otvara kapiju novog prostora, onog kojeg oblikujemo po sopstvenoj inspiraciji.
To je svet otvorenog koda u kojem je igla = jedan, konac = nula, pamuk =
hardver, autor = programer, bod = link, a publika = softver. Ko ima petlju?
Katalog izložbe 10. 8. 2010.
NIČIJA ZEMLJA, izložba Mirona Mutaovića galerija Zvono
Miron Mutaović
se svojim novim slikama, vraća na teren apstraktnog ekspresionizma, sklanjajući
se iz okvira realistične ekspresije, koja je oivičavala njegove radove zadnjih
par godina. Ovde se vraća svojoj staroj temi, tehničkoj strukturi same slike,
konteplirajući, više nad njenim postajanjem nego nad njenom funkcijom. U
slikama Mirona Mutaovića ne postoji ništa neophodno, ništa primenjeno.
Tretirajući pojam granice, kao element težišta a ne ivice slike, on nedozvoljava ramu da predstavi njen završetak. Završetak je u centru, ravnopravan deo sadržine, njega sama slika uovičava, utrđujući likovnost kao bezgraničnu površinu, a liniju kao dokaz njene bezgraničnosti.Ta linija nije linija prekida, niti linija kontrasta, ona niti spaja niti razdvaja, ona je tu kao dokaz slobode samog platna. Ne noseći sa sobom opterećenje značenske isljučivosti, motiv granice daje žestini intervencije lakoću, koja nesmetano egzistira kao sastavni deo sadržaja. Intervencija, koja nije romantični destrukt, već svedočanstvo o skladu, približava ovim likovnim intervalima metaforično prisustvo volje i nezavisnosti. Kao da je dinamika sadržaja dokazana ambivalencijom, to jest mogućnošću da se ne bude aktivan; i kao da autor izbegava poziciju stvaraoca, pristajući da naslika duh prirode, kao što je u prirodi duha da pristane da bude naslikan.
Ova izložba je radosna (re)afirmacija slike, a Mutaović tu potvrdu nalazi na samoj granici pasivnog i ravnodušnog. U ovim slikama nema obaveznog, nema gravitacije, nema fizičkih zakona. Jedina fizika je postajanje samog platna, koje, u ulozi akcenta, vaspostavlja ontologiju skulptorske imanentnosti.
Slikajući različite površine, koje su istovremeno spojene i razdvojene, Mutaovićev čulni materijalizam prerasta iz idealističke težnje u svet dostižnog rešenja. Dokazujući harmoniju života bez nužnosti, ravnotežu pririode bez ciklusa, približavajući se dalekoistočnoj filozofiji bezstrasne uzvišenosti, ili možda srednjovekovnim idealima smirenog srca, Mutaović definiše umetnički subjekt, ne kao svaralački akt, već kao sastavni deo stvorenog.
Tretirajući pojam granice, kao element težišta a ne ivice slike, on nedozvoljava ramu da predstavi njen završetak. Završetak je u centru, ravnopravan deo sadržine, njega sama slika uovičava, utrđujući likovnost kao bezgraničnu površinu, a liniju kao dokaz njene bezgraničnosti.Ta linija nije linija prekida, niti linija kontrasta, ona niti spaja niti razdvaja, ona je tu kao dokaz slobode samog platna. Ne noseći sa sobom opterećenje značenske isljučivosti, motiv granice daje žestini intervencije lakoću, koja nesmetano egzistira kao sastavni deo sadržaja. Intervencija, koja nije romantični destrukt, već svedočanstvo o skladu, približava ovim likovnim intervalima metaforično prisustvo volje i nezavisnosti. Kao da je dinamika sadržaja dokazana ambivalencijom, to jest mogućnošću da se ne bude aktivan; i kao da autor izbegava poziciju stvaraoca, pristajući da naslika duh prirode, kao što je u prirodi duha da pristane da bude naslikan.
Ova izložba je radosna (re)afirmacija slike, a Mutaović tu potvrdu nalazi na samoj granici pasivnog i ravnodušnog. U ovim slikama nema obaveznog, nema gravitacije, nema fizičkih zakona. Jedina fizika je postajanje samog platna, koje, u ulozi akcenta, vaspostavlja ontologiju skulptorske imanentnosti.
Slikajući različite površine, koje su istovremeno spojene i razdvojene, Mutaovićev čulni materijalizam prerasta iz idealističke težnje u svet dostižnog rešenja. Dokazujući harmoniju života bez nužnosti, ravnotežu pririode bez ciklusa, približavajući se dalekoistočnoj filozofiji bezstrasne uzvišenosti, ili možda srednjovekovnim idealima smirenog srca, Mutaović definiše umetnički subjekt, ne kao svaralački akt, već kao sastavni deo stvorenog.
POSLEDNJI DANI, izložba Andreja Bunuševca, galerija DKSG
Izložba slika i crteža Andreja Bunuševca „ Poslednji
dani“ predstavlja iznenađenje za one koji prate rad ovog autora. Budući da se
za ovu priliku udaljio od svog ikonopisačkog rukopisa, Bunuševac nam otkriva
prošireniji program svog delovanja, predstavljajući svetovnu stranu svoje
slikarske ličnosti.
Za razliku od Andrejevih ikona, koje tematikom istočnih
kanona reflektuju protivrečnosti zapadnjačke umetničke istorije, na ovoj
izložbi, punoj savremenih likovnih senzacija, Bunuševac dokazuje da baš te
moderne protivrečnosti ukazuju na biblijsko izvorište umetničkog dela. To ne
znači da su ove slike i crteži duhovnog karaktera, već suprotno od toga; baveći
se sekularnim likovnim funkcijama, Bunuševac nam otkriva duhovnu pozadinu
sveopšte umetničke interpretacije. Ova izložba nas upućuje na sledeći zaključak
- kada bi bilo čije slike rasporedili hronološki, taj opus bi otelotvorio
duhovnu sadržinu. Drugim rečima, ovo nisu religiozne slike ali ovo jeste
religiozna izložba. Ne zato što je Bunuševac religiozan, već zato što je, po
njemu, svaka izložba, po svojoj
prirodi, religiozna.
Početak izložbe čine crno beli crteži, ukazujući na
svedeno prisustvo inspiracije u prostoru. Kako hronologija ove izložbe odmiče,
sa leva na desno, iz prošlog veka u novi vek, autorova fascinacija samim činom
svoje kreacije ustupa mesto širem i spontanijem bogatstvu informacija u kojem
su prizori sadržajniji, ali i komplikovaniji. U njima ima sve manje reda ali
više slobode i raskoši. „Poslednji dani“, kružnim, organskim redom, pripovedaju
o celini umetničkog života: od Postanja do Otkrivenja, od antihrista do
episkopa, od Mocarta do Tomasa Mana, od komparativa do superlativa, od panka do
hevi metala, od narcisoidnosti do egocentrizma..
Konačno rešenje ove izložbe nije u zbiru jednog, već u
zbiru svih slikarskih puteva, od trenutka kada grafitni student ugleda sebe kao
stvaraoca na čistoj površini, do trenutka kada akademski slikar ugleda svetlost
svoje ličnosti na suprotnoj strani ciklusa - u centru Stvoriteljeve pažnje.
I tako, sve dok
boje ne dožive zasićenje, a slika ovaploćenje, što će značiti - povratak na
crtež. To i jesu poslednji dani, rasipništvo vodenih i uljanih boja, tik pre
nego se opet nacrtamo ispred svog postanja na praznom belom papiru. Sturm und Drang!