Posle rasprodatih projekcija na Slobodnoj zoni 2012 , film o filozofkinji Hani Arent, u režiji nemačke rediteljke i glumice iz genereracije Novog talasa Margaret Fon Trota, prikazivao se redovno u našim bioskopima.
Film postavlja niz etičkih pitanja na temu ljudskog zla, ličnog morala i javne odgovornosti. Radnja je pretežno smeštena u Izrael 1963 kada je Arent, kao kolumnista lista New Yorker pratila suđenje nacističkom zločincu Adolfu Ajhmanu. Fon Trota preko ovog događaja objedinjuje život slavne autorke kroz njenu nemačku, američku i izraelsku karijeru. U Nemačkoj je prikazan njen mladalački ljubavni odnos sa mentorom, kasnije osumnjičenim nacističkim saradnikom Martinom Hajdegerom, u Njujorku njen društveni život sa nemačkim i američkim intelektualcima, a u Jerusalimu, odnos sa jevrejskim korenima koji će se u filmu okončati na gorak način. Izveštavanje sa tog sudjenja završiće se skandalom, kada će zbog kritike načina na koji je Ajhman medijski tretiran, razočarati svoje izraelske i američke prijatelje. Nepravedno upoređena sa bivšim mentorom Hajdegerom, Arent će upasti u nemilost svog privatnog i akademskog okruženja. Ostajući pri stavu da Ajhman nije monstrum, već beznačajna osoba na značajnoj poziciji, poslednja dela svoje karijere posvetiće temi ljudskog zla kroz pitanje - da li mediokritete treba predstavljati kao zločince? Da li ljude nesposobne da razmišljaju, treba postaviti na javni pijedestal osude, ili ih naprotiv, treba lišiti medijskog centra pažnje?
Iako Fon Trota postavlja zanimljivo dramsko pitanje,
ne može se reći da je odgovor ovog filma podjednako jasan i dosledan. Možda je
razlog to što je svoju junakinju povezala sa samo jednim od njena dva nemačka
mentora. Drugog, Karla Jaspersa, ne pominje ni u jednom trenutku. A Jaspers je
tvorac teorije o političkoj odgovornosti koju je Arent razvila u centralnom
delu svoje karijere. Upravo on, različit od metafizičara Hajdegera, tumači
pojam krivice kroz kategoriju pasivnog učešća u zločinu. Na njega se Arent
nadovezuje u frazi Banalnost zla,
tezom da velika zla ne čine fanatici i sociopate, već obični ljudi koji prihvatajući
tumačenja države veruju da su akcije u kojima učestvuju normalne.
Jaspers je definisao pojam pojedinačne odgovornosti
podjednako upotrebljiv i u mirnim razdobljima, dok ne primećujemo problem ni
pred sobom ni pred drugima. Poruka njegovog dela je da nam veća opasnost preti
od neutralnih prijatelja nego od agresivnih protivnika, pre od komšija i
rodbine nego od generala i političara. Arent i Jaspers time deluju kao da
odvlače pažnju sa glavnih krivaca u hijerarhiji zločina, ali ovo dvoje filozofa
zapravo tumače ljudska prava unutar većih mera opreza. Po njima, pre i posle
rata, najviše se treba plašiti skromnih anonimusa koji samo gledaju svoja
posla, jer baš taj porodični moral onih kojima je lični život bitniji od
politike, uzrokuje totalitarnu samovolju među vladarima.
Arent je tvrdila da princip po kojem tumačimo
zločine, ako je logičan i opravdan kao Jaspersov, mora biti aktuelan i van
vanrednog stanja. Drugim rečima, problem se može prepoznati, ne samo u nesreći
već i u blagostanju (ako nam je dobro ne mora značiti da je dobro i onome pored
nas). Zato je intelektualna hrabrost Arent široko uticajna, uključujući i opozicionu
Srbiju na kraju prošlog veka. Njena teorija, zagovarajući autorizaciju reči
iznad autorizacije mišljenja, ne govori toliko o pravnoj koliko o društvenoj
represiji. Ona nas čini budnim pred svim oblicima nasilja, a ne samo onda kad
je nasilje materijalizovano na sudu. Zato Fon Trota naglašava sudbinu Arent u
trenutku njene negativne popularnosti. Svi koji su joj se divili napustiće je u
trenutku njenog raspeća pa će i ona osetiti krst pojedinca koji se sukobio sa
svojom a ne sa tuđom zajednicom.
Ali glavni argumenti Arent u ovom filmu ostaju
neizrečeni. Njenu pravu odbranu nećemo naći u filmu nego u njenim knjigama koje
naglašavaju da je status filozofa iznad statusa zločinca. Zapravo, nije se
Arent postavila iznad jevrejskog naroda već iznad zločinca Ajhmana, a njena
zamerka Izraelcima je to što nisu, poput nje, superiorni pred optuženim
mediokritetom. Po njoj, zločinu se ne možemo suprotstaviti moralnim sudom već
samo moralnim statusom. Upravo ta razlika odvaja lažne od zvaničnih autoriteta,
jer ako je merenje vrednosti nedokazivo, merenje učinka nije.
Arent se u životu više bavila teorijom učinka nego
teorijom mišljenja, iako ovaj film, kao i lik Hajdegera u njemu, govori
suprotno. Po njoj, negativnom činu ne pomaže dobra namera koja mu je
prethodila, kao što pozitivnom činu ne smanjuje vrednost loša namera koja mu je
prethodila. Dakle, ono što suštinski izdvaja čin od mišljenja nije njegova
vrednost po sebi, već njegova vrednost pred svedocima.
I dok svet 1963 misli da je suđenje Ajhmanu pitanje
dobra i zla, Arent progresivno govori o pitanju dobra i zla u javnom prostoru.
Koliki je značaj osobe koju stavljamo u centar naše pažnje? To je za nju
važnije od pitanja - da li je ta osoba zla ili dobra? Čak i nacisti su imali
svoj moral, kao i staljinisti i svi pogrešni autoriteti istorije. Proceniti
vrednost moralnog autoriteta možemo samo ako izdvojimo njegove javne od ličnih,
a ne dobre od loših osobina. Možda se tako neće umanjiti broj nacističkih
pristalica, ali će se tako prepoznati status mučenika u očima svedoka koji su
do malopre bili neutralni.
Zavedena hrišćanskom simbolikom života svoje
jevrejske junakinje, Fon Trota nije objasnila da se teorija Arent ne zasniva na
istraživanju niskog morala ubice već naglašavanju tragičnog statusa žrtve. Po
Arent, najstrašnije u logorima smrti nije bilo stradanje Jevreja, već pokušaj
njihovog poništenja kao ljudskih bića. Arent je najbolje razumela medijsku
prirodu morala, koja tek čeka pogled sve masovnijeg čovečanstva - da bi se
poštovala ljudska prava, ljudi prvo moraju biti javno priznati kao ljudi!
Kako da pacifisti nadvladaju ratoborne, kako da
napredni utiču na zaostale, kako da robovi svrgnu gospodare ako su nevidljivi?
Oni to ne mogu učiniti bukvalno, takvu bitku će izgubiti zato što je zlo drevnije
i fizički jače od njih. Zlo se nalazi u materijalnom prostoru koje ne možemo
srušiti i poziva se na lični moral koji ne možemo oboriti. Dobro može pobediti
samo pred svedocima, jedino tako će prednosti jačih i zasluge slabijih biti
upoređene. Arent možda nije pobedila nasilje, ali posle Hane Arent, nasilje ima
konkurenciju. We Shall Overcome.
Popboks 29. 01 2013