четвртак, 3. јануар 2013.

Novi realizam


Za razliku od prethodne, za prestupnu 2012 godinu se ne može reći da je protekla bez kulturnih senzacija. Jedan ali vredan filmski događaj i dalje se prikazuje u našim bioskopima. U pitanju je „Atlas oblaka“ maratonski futuristički spektakl koji su režirali Lana Wachovski, Andy Wachovski i Tom Tikver. 


Rađen po romanu Davida Michella film nudi montažno preplitanje naučne i istorijske fikcije, biblijskih i mitskih obrazaca, scenskih i literarnih arhetipova. Ako smo se nadali kraju postmoderne epohe, ovo bi moglo da bude konačno ostvarenje proročanstva u kojem posmodernistički haos biva zamenjen post-apokaliptičnim zaokretom ka istorijskom realizmu. Koliko god da je tehnološki avangardan „Cloud Atlas“ je delo koje pronalazi novi klasicizam na praznim baterijama postmoderne mašine. Film predstavlja trijumf književnog jezika nad likovnom estetikom, političkog angažmana nad stilskom egzibicijom, dramskog pripovedanja nad vizuelnim eksperimentom.

Da li se ovi talasi „novog realizma“ mogu prepoznati u domaćoj kulturi?

Film Zdravka Šotre „Šešir profesora Koste Vujuća“, različit od senilnog originala iz 1972, predstavlja popravljeno čitanje teksta Milovana Vitezovića o promeni prosvetnih odnosa u Srbiji na granici vekova, u osvit svetskih ratova. Gledajući film saznajemo da realizam nije rod koji opisuje vizuelne detalje stvarnosti, već narativna stilska figura koja tretira statusne odnose u društvu. Kad bolje pogledamo, svako klasično realistično delo, od Dikensa do Flobera, od Balzaka do Tolstoja, upućuje na klasnu revoluciju kroz inverziju statusnih vrednosti.

Posle nekoliko preozbiljnih filmova na temu balkanskih frustracija, “Smrt čoveka na Balkanu” Miroslava Momčilovića predstavlja autora u nušićevskom izdanju. Kroz kamernu invenciju, iz jednog kadra, Momčilović poručuje da tranzicija na Balkanu nije sukob prošlog i budućeg vremena, već javnog i privatnog prostora. Ovo nije film o psihološkom već o društvenom poremećaju, kroz univerzalnost poruke da se zakon jačeg može oboriti prisustvom medija.

Palićki filmski festival je i pored smanjenog budžeta potvrdio svoju aktuelnost u praćenju savremenih tendencija. O tome svedoči pobednik selekcije „Paralele i sudari“, estonska ekranizacija romana Dostojevskog „Idiot“ o tragičnom nesporazumu između duhovne vrline pojedinca i salonskih tajni zajednice. I pored barokne ornamentike reditelj Rajner Sarnet nas je ubedio da se scenska uverljivost ne nalazi u sinematičnim detaljima već u dinamici dramskih odnosa. 


Posledično ovom utisku na okruglom stolu posvećenom dometima srpskog filma govorilo se o odnosu teksta i slike u tranziciji naše kinematografije. Zaključak je da filmovi bazirani na scenarističkom kanonu (Montevideo, Crna Zorica, Šišanje) donose nov ugao na pitanje finansija u domaćoj kulturi, jer najavljuju autorske tendencije ka privatnom kapitalu. Dakle, da bi nadoknadili oskudnost budžeta za kulturu, ne treba da istražujemo likovne mogućnosti filmskog prostora već da se inspirišemo prostornom dramom likova na filmu. Na taj način ćemo, propagiranjem statusnih promena, privući nove producente na festivalske premijere.

Milica Vergot, multimedijalna umetnica i filolog, na svojoj izložbi „Ja sam on“ u galeriji ULUS, najdalje je otišla tumačeći prevlast teksta nad slikom. Ona je kroz svojevrsan dramaturški eksperiment i kroz igru identifikacije sa sopstvenim likovima od literarne forme napravila vizuelnu prezentaciju. Likovna kultura ovde nije u funkciji estetskog doživljaja, već u pragmatičnoj upotrebljivosti galerijskog prostora.

Što se domaće pop-kulture tiče, kraj godine i doček smaka sveta, obeležio je povratnički album „Evropa“ kultnog beogradskog hardkor benda SMF. Od kraja osamdesetih oni su redak primer muzičara koji tretiraju formu radijske drame, od komičnih dijaloga do ciničnih aforizama. Bučne gitarske fraze podređene su verbalnim citatatima koji podsećaju na satiričnu tradiciju Nušića i Dušana Kovačevića.

Ako treba da predvidimo principe događaja u narednoj godini, oni će se prepoznati u većoj konkurenciji za vlasništvom nad fizičkim i medijskim teritorijama. Krizu vremena zameniće napetost prostora, pa će autori koji ne uživaju prednost materijalnog nasledstva pod hitno morati da pronađu ključeve privatnog sponzorstva. 2013 biće godina jubileja Balkanskih ratova koji će biti obeleženi na način adekvatan novoj vlasti. Ako je sudeći po tom vremeplovu, vreme je da umetnici potraže kapitaliste u komercijalnim bioskopima umesto da ih ignorišu na državnim festivalima. Ako ih ne pronađu u stvarnosti nek probaju putem fikcije, preko Atlasa šešira na Balkanu. 
Prvi Tom.
















RTS 1. 3. 2013

Нема коментара:

Постави коментар