Odbrana i (poslednji) dani
Prozni citat načet u podnaslovu moramo prekinuti činjenicom da bioskopi na Zapadu ne propadaju! Naprotiv, svake godine procenat na njihovim blagajnama sve je veći.
- Da li je to zato što su bogatiji od nas?
Sigurno, ali zašto su onda ovdašnji bioskopi devedesetih radili, kad smo tada bili siromašniji nego danas?- Piraterija?
Piraterija postoji od kada postoje digitalni mediji. Od tada je bilo
mnogo bioskopskih hitova čiju distribuciju piraterija nije uspela da
omete.
- Spora privatizacija?
Privatizacija i nije tako spora, budući da je većina bioskopskih sala
već otkupljena. Ishod je, međutim, prestanak rada tih bioskopa!
- Slabo učešće države u kinematografiji i njenoj distribuciji?
Količina para odvojena protekle godine za srpski film verovatno je najveća u proteklih deset ili i više godina!
- Opšta letargija i pasivnost koje vladaju ovdašnjim kriznim, tranzicionim procesima, a koje publiku odvajaju od umetničkih manifestacija?
Bilo bi to jedno od mogućih opravdanja da ne postoji fenomen
festivala, kojih u Srbiji ima kao kafe u Brazilu, a svi su izuzetno
posećeni!
- Loš kvalitet filmova?
Na ovo pitanje nemoguće je dati objektivan odgovor, ali procene
kritičara nisu takve, pogotovo u odnosu na neke od prethodnih,
distributivno uspešnijih godina.
Možemo, dakle, da utvrdimo, na žalost svih sažaljivih i samosažaljivih mislilaca (tipa: „Ah, ta zlatna bioskopska vremena pripadaju prošlosti, to je tako tužno!“) da je odgovor na ovo pitanje vrlo kompleksan. To jest, tiče se niza elemenata koje treba uzeti u obzir da bi se do odgovora došlo. “Složenost“ može biti vrlo nepopularna reč sa stanovišta čiste emocije i fatalističkog poistovećenja s večnim istinama.
S druge strane, tumačenje složenih logičkih sistema podrazumeva
određenu energiju, a ona i te kako ume da bude privlačna kad se definiše
kroz žanrovski (npr. detektivski) roman, a ni on nije baš da nema svoj
biblijski arhetip (Danilo, Josif).
- Gde se nalazi privlačnost velikih dedukcionista i kada ona postaje opšte popularna?
Ona se sastoji iz niza različitih elemenata oblikovanih u celinu. Na
indirektan način, komplikatori pojednostavljuju sastavljajući
rastavljene događaje, praveći od njih simbole koji gomilu nejasnih
elemenata objektivne stvarnosti pretvaraju u jedinstvenu celinu.
Drugim rečima, dok se problem ne reši, proces rešavanja deluje
neprivlačno, komplikovano rogobatno i problematično. Deluje, čak, kao
sastavni deo problema. Međutim, kada se problem reši, sav teret
neprivlačnosti prelazi na stranu prestupnika. Ovim dramskim ritualom
interesovanje publike seli se s prestupnika na detektiva, sa zločina na
njegovo rešavanje.
- Kakve sve ovo ima veze s bioskopima u Srbiji?
Ima, preko jedne od osobina pomenutog rituala, koja je, doduše, više
induktivna nego deduktivna, a glasi: „Dok se ne pronađe ubica, svi su
sumnjivi!“. Drugim rečima, oni što se žale na propadanje bioskopa bili
bi prvi koje bi Poirot ispitivao.
- Ko su, u stvari, oni koji se žale, zašto se žale i koje rešenje nude da bi se problem rešio!?
Ne treba biti Piorot da bi se pretpostavilo da su za propadanje
bioskopa u Srbiji najsumnjivije, niko drugi do – same srpske filmadžije.
Ostaje da se pronađe motiv: zašto bi iko svojoj distribuciji kopao
rupu? Pa, da počnemo!
Ne živimo u državi u kojoj vladaju zakoni tržišta, već korupcija. Korupcija, pre svega, nije ekonomski, već sociološki pojam. Stoga ćemo rešenje ovog problema potražiti analizom društvenih zakona.
Naime, svako ko se autorski bavi filmom u Srbiji privilegovan je i
pripada višoj klasi. Svako ko piše o filmu za bolje novine, časopise,
radio i TV emisije pripada toj istoj klasi. Svaki distributer, producent
i vlasnik bioskopa takođe. Bez obzira na njihove individualne probleme –
jer život u Srbiji je načelno težak – status privilegovanih u zemlji
bez pravog tržišta statičniji je nego tamo gde se bazira na zakonima
ekonomije.
To je tako jer su posledice ekonomskih promena vidljivije od
društvenih, a privilegovani ne žele promenu jer oni imaju više, pa bi
više mogli i da izgube. Boriti se za cirkulaciju ekonomskog prometa
znači boriti se za mogućnost da svako u toj ekonomiji učestvuje. Jer,
ekonomska dobit povećava broj zaposlenih, a to povećanje je neposredna
opasnost za statičnu hijerarhiju.
Dakle, kad kažu da im je žao što bioskopi propadaju, oni lažu!
Svesno, kada ne žele da se raskrinka njihov motiv; nesvesno, kada
potiskuju nesigurnost u koeficijent sopstvene zasluge proporcionalne
statusu.
Klasne razlike u Srbiji su nevidljive; one nemaju veze s engleskim
kapitalizmom, niti s indijskim kastinstvom. One su skrivene, jer ne
počivaju na religioznim, biološkom, kvalitativnim, niti ekonomskim
razlikama (bar što se tiče legalnog kapitala). Engleski bogataši žele da
se definiše razlika između njih i nižih klasa. Naša viša klasa sakriva
svoju visinu. Zato što time sprečava upoređivanje sebe s drugim klasama,
kao i potencijalno sabiranje i udruživanje drugih.
Zato je u Srbiji moguće da se neko ko ima više stanova druži s nekim
ko živi s roditeljima. Moguće je da asistenti režije budu bogatiji od
režisera, moguće je da intelektualca preslišava radnik, a kriminalac
policajca. I zato niko ne želi da izazove klasni sukob. Oni koji imaju
malo iz straha da i to ne izgube, oni koji nemaju ništa zato što ne vide
da je klasa protiv koje treba da se bore tu pored njih, a ne negde na
Dedinju. Drugim rečima, niko ne želi sukob s prijateljima!
Viša klasa ovde je isprepletena s nižom (srednjom). Ona se uvukla u
nju kroz klubove, kancelarije, detinjstvo i komšiluk. Niža (srednja)
njen je nesvesni saučesnik u korupciji, viša je (ne)svesni izrabljivač.
Koristeći nižu klasu kao socijalni alibi u situacijama kada im je to
potrebno (jer ovde ni najveći bogataši nisu skroz bezbedni), viša klasa
će je ignorisati čim prostor za socijalno uzvišenije žurke bude ponovo
slobodan.
- Vratimo se na filmadžije – gde su oni u ovom koruptivnom kolu?
Gde drugo nego na žurkama! Šta su drugo festivali nego umetničke
žurke? Mesta gde se pobednici društvenih odnosa druže jedni s drugima, a
budući da manifestacije traju relativno kratko, ne pružaju mogućnost
gubitnicima da uđu u ekipu. A nađe se i nešto para. Festivali su korisni za distributere, dok stari vlasnici bioskopa uzimaju profit
od privatizacije. Autori imaju dovoljno dobre honorare, pošto je država
(porez građana) platila snimanje filma. Ako im zafali, nadoknadiće to u
komunikaciji s reklamnim agencijama (a one zaslužuju poseban tekst).
Zaključak je da novac s blagajni nikome od njih nije preko potreban.
Štaviše, novac s redovnog repertoara podrazumevao bi rizik kulturnih
promena jer svojom realnom distribucijom, on jedini može da definiše
ukus publike. Ali, ovde nikoga ne zanima publika.
Zato što je publika gubitnik! To su oni s druge strane žurke i s
druge strane platna. Ni samu publiku ne zanima publika, jer logično je
da svi hoće da budu na žurci, a ne da sede u mraku i gledaju na platnu
glumce i glumice s tih istih žurki. Odnos umetničkog dela i publike u
Srbiji označava svesni ravnopravni odnos pobednika s gubitnikom, a to opet znači da
bi pobednik morao da se žrtvuje. Dosad se takav svetac u sedmoj
umetnosti još nije našao!
Naravno da bi svaki filmski stvaralac voleo da snimi hit. Ali, konačan zbir mogućnosti (u odnosu na rizik opštih promena) tera autore u intelektualnu pasivnost, sugerišući im da je bolje biti dobar na žurci nego nepredvidivo pomenut u sutrašnjim novinama
I tako, izbegavajući priznanje da im je dobro, filmadžije lamentiraju
nad propašću bioskopa. Kada bi zaista hteli nešto da učine, izjavili bi
ili predložili nešto konstruktivno, za promenu. Na primer, da svi
bioskopi ne moraju da budu u centru grada.
Pogotovo s obzirom na to da beogradski mostovi češće ne rade nego što
rade. Da se radnja većine filmova u Srbiji zbiva na Novom Beogradu. Da
Novi Beograd i Zemun imaju stanovnika skoro kao Crna Gora, a nijedan
bioskop. Da Banovo brdo, jedina oblast van centra koja je izuzetak, ima
dva bioskopa jedan do drugog. Da stari bioskopi propadaju namerno kako
bi državni vlasnici podelili plen s novim vlasnicima.
Da klasični bioskopi nisu u modi ni na Zapadu, već se organizuju kao
deo porodične kupovine u brzim poslovnim i tržišnim centrima. Da je i
dalje jedini privatni bioskop Tuckwood. Da Tuckwood svako veče ima bar
dve pune sale! Da se u drugim srpskim gradovima zbiva bog-te-pita-šta!
Sve ove zanimljive činjenice pomalo skreću tezu s one koju nam nameće
javnost, postavljajući paranoično pitanje, logički inverzno u odnosu na
sadržaj ovog teksta:
- Da li je stvarno istina da bioskopi propadaju?!!!
Septembra 2007. na Novom Beogradu je otvoren Delta Shopping Mall,
najveća poslovna investicija u gradu. Multipleks
bioskop, kao sastavni deo ove institucije, treba da počne sa radom. Još je zanimljivije da je svečano otvaranje bioskopa predviđeno
za veče odmah posle predsedničkih izbora. Tada ćemo videti da li
bioskopi propadaju, ili samo filmadžije napreduju na žurkama nadajući se
da će neke od njih možda posetiti i predsednik.
Epilog
Naravno, 2008. žurke će i dalje biti u centru, a glavni bioskop biće
na Novom Beogradu, na bezbed(nos)nom odstojanju, mnogo daljem i od
Centra Sava. Jedina opasnost za bezbedan provod ostaju
klošari s Kalemegdana. Ali, predsednik će doći s obezbeđenjem i – sve će
nas odbraniti, po ko zna koji poslednji put! Sve dok je Poirot u
bioskopu, sa one strane mosta!
- Ali, ko je rekao da Poirot uopšte voli filmove?
Popboks 13.01.2008.
Нема коментара:
Постави коментар